Vijesti
10. February 2020.
Foto:
web

Na poziv vlč. Ivana Vučka, župnika u Krašiću, biskup Ratko predvodio je Misno slavlje 10. veljače 2020. u 10.30 u povodu 60. obljetnice smrti blaženoga  Alojzija Stepinca, pastira i mučenika. U koncelebraciji u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva uz biskupa su sudjelovali biskup msgr. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij RH u miru, i msgr. Juraj Batelja, postulator za kanonizaciju blaženoga Alojzija, te više od 50 svećenika. Župnik je u početku Euharistijskoga slavlja pozdravio vjernike, koji su ispunili crkvu kao i ono mnoštvo naroda, koje je pred crkvom pobožno pratilo svete Misne obrede. Župnik je napose uključio u pozdrav predsjednika i dopredsjednika Hrvatskoga sabora kao i premijera Vlade RH s više hrvatskih ministara. Na kraju sv. Mise predstavnici župe Krašić uručili su biskupu predvoditelju novoizrađenu bistu blaženoga Mučenika. 

Donosimo biskupovu propovijed. 

SIC MORITUR IUSTUS – TAKO UMIRE PRAVEDNIK

Braćo i sestre!

Danas obilježavamo spomen prijelaza blaženoga Alojzija Stepinca s ovoga svijeta u vječni život. Prenesimo se u duhu 60 godina unatrag u taj događaj i proživimo ona četiri dana, od 10. do 13. veljače 1960., tj. od Stepinčeva posljednjeg izdisaja u župnoj kući u Krašiću do sprovodne Mise u katedrali u Zagrebu.[1] Sve se odvijalo prema scenariju svevišnjega Boga, koji nikada ne čini „pogrješaka u koracima“. Dok je Stepinac u svemu svom životu i u trenutku smrti svjedočio da nas je Bog iz ljubavi stvorio, da nas očinski uzdržava na zemlji uz našu suradnju i da će nas suditi po djelima našim, bezbožni su se komunisti sami zapetljavali u šiblju svoje nevjere niječući Boga stvoritelja, uzdržavatelja i sudca.

Krašić – Zagreb: Posljednji dan Krašićkoga zatočenika, 10. veljače. Nakon što je osjetio da mu se bliži dan odlaska s ovoga svijeta, na kojem je dobar boj bìo, trku završio i vjeru očuvao, obavio je sve po crkvenom redu: najprije opću životnu ispovijed pred župnikom Vranekovićem, zatim je zamolio apostolski blagoslov i sakrament bolesničkoga pomazanja. U nazočnosti svoje rođene sestre Josipe, dvojice svećenika Josipâ - Vranekovića i Šimeckoga - te pet sestara Služavki Maloga Isusa, pobožno se posljednji put pričestio. Iako je nakon primanja sakramenata umirućih bio vidno radostan, oko 12.00 sati opet ga je pogodila neka klonulost kao što bijaše i toga jutra. Primio je injekciju za jačanje srca i pet puta, u razmacima, izgovorio Deo gratias – Zahvalan sin Oca nebeskoga! U 14.00 sati zamolio je svijeću, blagoslovljenu na Svijećnicu, i držao je u ruci, a poglédao u Gospinu sliku na zidu. U 14.15 čuše se riječi: Fiat voluntas tua - [Budi volja tvoja]. I predade duh Bogu od kojega ga je i primio 62 godine prije toga. Tako pravednici umiru u miru, nepostiđene nade ulazeći u Ljubav koja ne prestaje!  

Katedralna zvona. Po odredbi nadbiskupa koadjutora Franje Šepera u 16.00 sati zazvoniše - rekao bi AG Matoš - „monotona naša zvona bona“[2] najprije svih osam s katedrale, pa sa svih zagrebačkih crkava te sa svih župnih crkava širom Nadbiskupije, navješćujući svojim zvukom blaženi odlazak Pastira mučenika.

Beograd. Sada ćeš ti možda pomisliti da se Tito iz Beograda požurio da izrazi duboku sućut... Nije, nego duboku zabrinutost: kako se sada snaći kada je Bog uzeo sve konce u svoje ruke. Ali uvjereni da je i mrtvo tijelo Stepinčevo pod njihovom jednoumnom vlašću, komunisti istoga dana poslaše svoga agenta iz Zagreba koadjutoru Šeperu. Nadbiskup mu u razgovoru razloži odluku i praksu da tijelo Pokojnika treba biti pokopano u katedralnoj kripti njegovih predšasnika. - Ni govora, uzvrati Udbin delegat Boris Ilej[3] diktirajući: Pokojnikovo tijelo još je uvijek pod vrhovnom osudom, može biti pokopano bilo gdje na području krašićke župe, ali u Zagrebu nikako! Osim toga, na sprovod „smiju doći samo petorica biskupa, članovi prvostolnoga kaptola, i 35 bogoslova radi asistencije i pjevanja“[4]; dostaviti imena vlastima. Svećenici nisu predviđeni:  pustiš jednoga, ući će ih pet stotina. Bilo je Koadjutoru priopćeno da se može izdati okružnica i osmrtnica, ali se mora dostaviti vlastima.[5] Tako odrezaše Udbini sinovi koji svakoga zastrašivahu a sami se savijahu u stalnu strahu misleći da Stepinca osuđena na 16 godina robije - a 14 ih je već skoro odbrojeno - ni smrt ne može izvlastiti a da ga oni čekićem ne tuku i srpom ne paraju Zapravo predsjednik vlade Vladimir Bakarić želio je da Stepinac bude „pokopan na nepoznatu mjestu, nepristupačnu vjernicima“; ministar unutrašnjih poslova Ivan S. Krajačić bio je „za Krašić“.[6] Ubrzo će se vidjeti kako svevidi Bog uzvisuje Prijatelja svoga, a ponizuje oholice umišljene, neprijatelje svog Imena i nepravedne mučitelje vjernoga sluge svoga Alojzija Viktora!  

Radio objava. Domaći radio tek uvečer oglasi najkraću moguću vjesticu od 9 riječi: „U Krašiću kraj Zagreba umro je dr Alojzije Stepinac“.[7] Točka. Nije trebalo više ni jednoga slova ni naslova, jer je sav kulturni svijet znao da su zaslugom tiranske osude iz 1946. i komunističkoga progona u dvo-riječi „Alojzije Stepinac“ uključeni i zagrebački nadbiskup osuđenik, zatvorenik i zatočenik, i hrvatski metropolita, i kardinal Svete Rimske Crkve - ukras kardinalskoga zbora iako bez grimiza; i neustrašiv branitelj ljudskih i crkvenih prava a svezanih ruku, i odlučan promicatelj narodnih sloboda a sam bez vanjske slobode; i svjedok jedinstva Crkve u hrvatskom narodu sa Svetom Stolicom, i mučenik bez prolijevanja krvi, ne računajući pretakanje onih 35 litara! Sve u jedan glas: Blaženik!

Šeper u Krašiću oko 18.00 sati priopćuje da će tijelo Kardinalovo biti pokopano u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva, pred oltarom gdje je junački zatočenik za života provodio podosta vremena u molitvi. Radnici će ubrzo početi dizati betonski pod i obziđivati grob.

Ako je istinita ona: gdje tko griješi, tu će i ispaštati, još je istinitija ona druga: gdje se tko Bogu moli, tu će biti i uslišan. Sjetimo se da je Krašićki sužanj od 5. prosinca 1951. do 10. veljače 1960., dakle u 2989 dana proveo brojne sate u ovoj crkvi pred oltarom klečeći i moleći usrdnim zazivima:

- za milost svoje vjernosti Bogu i Crkvi njegovoj do smrti;

- za procvat vjere i dobrih djela u njegovoj Zagrebačkoj nadbiskupiji kojoj kao ordinarij stoji na čelu makar fizički spriječen;

- za jedinstvo vjere i ljubavi domovinske Crkve s Petrovom Stolicom u Rimu;

- za duhovna zvanja u hrvatskom narodu i Crkvi Božjoj – da pozvani ustraju, a da Bog pozove mlade nesebičnih srdaca u žetvu svoju;

- za pobjedu Božjega zakona nad bezakonjem sinova ovoga svijeta;

- za obraćenje komunističkih progonitelja istine i pravde;

- za Kristov mir u Crkvi i svijetu: trajan, građen na Božjoj istini i pravdi;

- za sve preminule ljude, kojih je vjera samo Bogu znana, da im Gospodin udijeli život u svome sveopćem Kraljevstvu, Kraljevstvu pravde, ljubavi i mira!

Toga veljačkoga popodneva, kada je Kardinalova duša uzišla pred sudište Kristovo da čuje pravorjek milosrdnoga i pravednoga Sudca: Dođi, blagoslovljeni, Oca mojega… Uzdao si se u Gospodina uzdanjem silnim, a ta nada ne vara nikada! - Krašić je već bio opkoljen neprebrojnim i neprobojnim stražarima u civilu i vojničkoj odori. Ni ulaza u Krašić, ni izlaza iz Krašića. Kao da ga se više boje mrtva negoli živa! šapuću vjernici.

Šalata. Dok je nadbiskup Šeper izražavao sućut ukućanima i molio nad mrtvim tijelom za živu dušu Stepinčevu, stiže bolnički auto da, po diktatu Sekretarijata unutrašnjih poslova, preveze Pokojnikovo tijelo na obdukciju i na „balzamiranje“ na Institut za sudsku medicinu na Šalati u Zagrebu. Sve je imalo biti gotovo do 4.00 sata ujutro. Tijelo je balzamirano, ali je stvarno na operacijskom stolu raznim tekućinama natopljeno da se zametnu tragovi trovanja. I kosti zagaravile, ali ih nisu posve uništili. Još jedan njihov krivi korak, a pravi dokaz, kako će se vidjeti tek 33 godine poslije, 1993. Prigodom te iste autopsije, po diskretnoj želji koadjutora Šepera, spašeno je Stepinčevo srce, koje je dva tjedna u Frankopanskoj čuvano, potom vraćeno i u Šarengradskoj u „Domu zdravlja“ u vreloj peći sprženo.  

- E, ne ćeš, Udbo, koja na svakom koraku griješiš, ne ćeš spaliti one neumanjive ljubavi koja je plameno sukljala iz toga srca Crkvom Božjom, one svjedočke ljubavi prema onima koji su zatvorenika u Lepoglavi možda dozirano trovali, a on njih blagoslivljao!

Vatikan. Oko 20.00 sati stiže Koadjutoru telegram od Svetog Oca Pape s probrane 62 riječi (valjda po jedna za svaku godinu života!): „Vijest, koju si nam poslao, da je kardinal Alojzije Stepinac preminuo, bolju nam srce ispuni. Prerevnu i bogoljubnu duhovnu pastiru, velezaslužnu za sveopću Crkvu, uzornu ukrasu kardinalskog zbora, kojemu se veoma divismo dok bijasmo ondje u prolazu, molimo pristajanje u mirnu luku vječnoga života nakon trpljenja i rada. A tebi, kleru i vjernicima predrage nam Nadbiskupije kao očinsku utjehu posebnom dobrohotnošću podjeljujemo apostolski blagoslov  - Ivan XXIII. Papa“.[8]

Ističu se Papine riječi o Pokojniku: prerevan i bogoljuban duhovni Pastir; mukotrpnim radom, velezaslužan i za sveopću Crkvu; osobno Papino poznanstvo i divljenje još iz Tridesetih godina kada je apostolski delegat Angelo Giuseppe Roncalli u Bugarskoj (1931.-1934.) u prolazu kroza Zagreb posjetio nadbiskupa A. Bauera u Brezovici, u dva maha, 8. studenoga 1932. i 14. studenoga 1933. i sjeća se lika „skromnog, čednog, mladog svećenika isposničkog izgleda“, a to bijaše vlč.  Alojzije Stepinac.[9]

Zagreb - Krašić: četvrtak, 11. veljače. Rano ujutro tijelo Pokojnikovo dovezeno je s obdukcije iz Zagreba u Krašić i izloženo u crkvi. Vjernici su cio dan dolazili i molili se za Kardinala i preporučivali Kardinalu mučeniku. Neki poglédaju mrtvo tijelo, neki na već iskopan grob koji se oblaže ciglom koju donose dječaci u crkvu. Upravo ovdje pred oltarom blaženi je Stepinac osam godina, dva mjeseca i pet dana svako jutro, osim jučer ujutro, pohađao ovu crkvu, u njoj slavio Euharistijsku žrtvu, molio i  klečao.  

Toga popodneva dođe novi predsjednik Komisije za vjerska pitanja S. Iveković razgovarati s Koadjutorom o njegovoj zamjerci što su vlasti odlučile da Pokojnikov pokop bude u Krašiću.

Zagreb, petak, 12. veljače, nadbiskup Šeper u 10.00 sati održava konzistorijalnu sjednicu na kojoj upoznaje članove da je Sveta Stolica još 24. ožujka 1958. providjela da u trenutku prazne katedre, Koadjutor kao apostolski upravitelj preuzme upravu Zagrebačke nadbiskupije.[10] U 12.30 opet na vrata jučerašnji Iveković čestitati Nadbiskupu imenovanje donoseći neslućenu vijest: vlasti u Zagrebu, tj. u Beogradu, predomislile se - Stepinčevo se tijelo može pokopati u Zagrebu i prepušta se organizacija sprovoda Nadbiskupu. Dok Šeper začuđeno gleda predsjednika komisije pred sobom, u sebi govori: Lojzek, ovo je tvoje prvo čudo![11] U Zagrebu se poduzelo da se umjetnički snimi posmrtna maska Stepinčeva lica, svečana i veličanstvena, što je učinila kiparica Mila Wood u Krašiću. Tijelo je Stepinčevo podvečer prevezeno u zagrebačku katedralu, koja je bila otvorena cijelu noć za molitve vjernika.

Beč. Toga dana popodne još jedna radosna: javiše iz Beča da na sprovod dolazi kard. Franz König (1905.-2004.), školski kolega Stepinčev iz Rima. Prenoćit će u Grazu i u subotu poraniti u Zagreb.  

Zagreb. U subotu, 13. veljače sprovod u katedrali: 16 biskupa, oko 500 svećenika, 180 bogoslova, 430 sjemeništaraca i naroda koliko je moglo stati u katedralu, i pred katedralom po kiši. U 9.30 zatvoren je Pokojnikov lijes.

Novi Marof. U 10.00 sati bolna vijest: prometna nesreća kod N. Marofa, bečki kardinal i njegov tajnik teško ranjeni, prevezeni u varaždinsku bolnicu, a vozač na mjestu mrtav.   

Obrede predvodi Koadjutor. U svome nekrologu život svoga školskoga kolege, predšasnika na zagrebačkoj katedri, administrator Šeper prikazuje u tri faze: pripremna na svećeništvo do 1930., druga je ona djelatna, ponajviše dobrotvorna i mirotvorna, do 1946., a treća je faza puna dozrijevanja u patnji i predanju Bogu do smrti.

Zaključak. Zahvalni smo Bogu koji je krjepostima vjere, nade i ljubavi oblikovao Miljenika po srcu svome, koji se uvijek čiste savjesti zauzimao za proslavu Imena Isusova, za dobro Crkve i svoga naroda. Zato nam i može pomoći da izađemo iz tolikih lutanja i krivih koraka na pravi put Božji.

-----------

 

[1] Slijedimo prvoga životopisca A. Benigara, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Rim, 1974., str. 839-857.

[2] A. G. Matoš, Kod kuće, 1905.

[3] M. Akmadža, Franjo Šeper - Mudrošću protiv jednoumlja, Zagreb, 2009., str. 89.

[4] A. Benigar, nav. dj., str. 849.

[5] Isto.

[6] Positio, Roma, 1996., III, 2, str. 1434.

[7] A. Benigar, nav. dj., str. 850.

[8] „La morte del Cardinale Stepinac Arcivescovo di Zagabria“, u: L'Osservatore Romano,12. II. 1960., str. 1; Positio super martyrio, vol. III., 2, str. 1432; „La notizia che ci hai trasmesso, che cioè il Cardinale Stepinac è morto, ci ha riempito l'animo di dolore. Per il zelantissimo e devotissimo pastore, benemerito di tutta la Chiesa, per il membro esemplare del Collegio cardinalizio, che abbiamo ammirato molto quando eravamo là di passaggio, preghiamo per l'approdo al porto della vita eterna, dopo la sofferenza e il lavoro. A te e al clero e ai fedeli della carissima Arcidiocesi come paterna consolazione impartiamo con particolare benevolenza la benedizione apostolica. – Giovanni XXIII Papa.“

[9] C. Tomić, „Ivan XXIII. Dobri i Alojzije Stepinac, Mučenik“, u: Blaženi Alojzije Stepinac, 2/2000., str. 51: http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/UserDocsImages/Glasnik%20bl%20A.%20Stepinca/1994-2000/2000-broj%202.pdf

[10] Đ. Pukec i V. Stanković, prir., ŠEPER. Građa za životopis, I., Zagreb, 1982., str. 130.

[11] Usp. A. Benigar, nav. dj., str. 850.

 

POVEZANI ČLANCI

28. ožu 2020
KIUM/KTA
27. ožu 2020
IKA/KIUM
21. ožu 2020
KIUM

NAJČITANIJE

28. ožu 2020
KIUM/KTA
27. ožu 2020
IKA/KIUM
21. ožu 2020
KIUM