Međugorski Fenomen
05. April 2012.
Foto:
nepoznato

U zagrebačkom Vjesniku, 3.i 4. ožujka 2012., u prilogu Sedam dana, str. 26, pod naslovom „Kad bi priznala ukazanja, Crkva bi vidioce morala proglasiti svetima!“ sociolog religije dr. Ivan Markešić odgovara na neka pitanja novinara Gorana Pandže „o sudbini Međugorja“. Čitateljima može biti korisno razjašnjenje nekih pojmova vezanih uz „međugorski fenomen“.

     1) Što je važno? - „U ovome trenutku uopće nije važno je li se Gospa ukazala ili nije. Važna je društvena konstrukcija oko tog ukazanja“, tvrdi dr. Markešić u početku svoga razgovora. Za nekoga sociologa, pa i religije, možda nije važno ukazuje li se Gospa ili ne, jer on može promatrati samo neke društvene pojave ne tražeći njihov temelj. Ali za vjernika je ukazanje ili neukazanje veoma važno pitanje, jer on želi znati temelji li se ta pojava na istini ili je to neka pojedinačna ili „društvena konstrukcija“. Biskupova je zadaća brinuti da se na području njegove biskupije poštuju temelji vjere.

     I Mostarska komisija, prva (1982.-84.), i proširena šira (1984.-1986.), i Komisija Biskupske konferencije Jugoslavije (1987.-1991.) smatrale su važnim, kao što i Komisija Kongregacije za nauk vjere (od 2010.-) smatra važnim upravo to je li se Gospa ukazala ili nije. To je meritum rei ili bitna zadaća radi koje se Komisije imenuju i sastaju. Mostarska komisija kao i ona Zagrebačka koja je bila sastavljena od posve drugih stručnjaka, proučavale su fenomen da bi ishode svoga rada podastrle crkvenim vlastima - mjesnomu biskupu i Biskupskoj konferenciji - koje su mjerodavne izreći sud događa li se nadnaravno ukazanje Blažene Djevice Marije u Međugorju ili ne događa. Komisija BK izrekla je svoj negativan sud 1991. godine riječima: „Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi  da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama“. U toj se glavnoj izreci Gospa uopće ne spominje. Nego se samo tvrdi da se na temelju dotadašnjih nepristranih ispitivanja nije moglo ni s nekom malom vjerojatnošću ustvrditi da se radi o nekom nadnaravnomu ukazanju ili poruci. Taj sud preveden u uobičajen crkveni latinski izričaj glasi: Non constat de supernaturalitate.  Ovih se prošlih dana razvila rasprava oko značenja toga izričaja: je li on negativan ili je neutralan? Jasno se ispostavilo, ponajviše na franjevačkom portalu „cantuale antonianum“ (27. veljače) da se tom formulom izriče negativan sud. Naime, u uputama koje je Kongregacija za nauk vjere, s potpisom kardinala Franje Šepera, poslala biskupima svijeta 1978. godine,  postoje samo dva izričaja. - Negativan: Non constat de supernaturalitate = Ne rezultira da je posrijedi nadnaravnost, i pozitivan: Constat de supernaturalitate = Rezultira da je posrijedi nadnaravnost. To je mjerodavno protumačio tajnik iste Kongregacije nadbiskup Angelo Amato, danas kardinal prefekt Kongregacije za proglašenje svetih, u dnevniku Talijanske biskupske konferencije Avvenireu, 9. srpnja 2008., str. 15. Ne rabi se u instrukciji treći izričaj: Constat de non supernaturalitate = Rezultira da nije posrijedi nadnaravnost, iako se i taj nerijetko upotrebljavao u prošlosti. 

     Prema tomu, najvažnije je u ispitivanju „međugorskoga fenomena“: je su li ta „viđenja“,  „ukazanja“, „objave“, „poruke“ za koje „vidioci“ i „vidjelice“ tvrde da im se događaju već 30 godina, nadnaravnoga karaktera ili nisu? I mjesni biskup Pavao Žanić u Međugorju 25. srpnja 1987., i Biskupska konferencija u Zadru 10. travnja 1991. iznijeli su negativan sud: Non constat de supernaturalitate.

     Postoje razne društvene „konstrukcije“. Jedna je ovih dana opisana i u medijima. Godine 2010. Marija Pavlović udana Lunetti, svakodnevna „vidjelica“, utemeljila je udrugu „Antares“ sa svrhom da od međugorskih pristaša skuplja priloge za konstrukciju „Magnificata“, velebne zgrade koja se u jednom plakatu vjernicima prikazuje kao „centar duhovnosti i prihvatilište“, s otvorenim računom. „Magnificat“ (Gospina riječ: Veliča duša moja Gospodina) podiže se na vlasništvu Marije Pavlović u Bijakovićima. Tako to prikazuje veronska Arena, 21. kolovoza 2011., koja reklamira taj pothvat. Radi se o svojevrsnu hotelu od 120 kreveta s pripadnim prostorijama za molitvu i predavanja. Počeli su se skupljati prilozi i po crkvama, pa se oglasio msgr. Giuseppe Versaldi, biskup Aleksandrije, predsjednik Prefekture za ekonomske poslove Svete Stolice od listopada prošle godine, kardinal od veljače ove godine. On kao biskup, još u lipnju 2011., upozorava vjernike i svećenike da ne prihvaćaju skupljanje priloga za vrijeme misnih slavlja „u našim crkvama u korist privatnih osoba (bile one i navodne vidjelice), namijenjenih za privatna djela da se izbjegnu zloporabe i sumnje“ (online Marco Corvaglia, 6.3.2012.).

     Vjera nije i ne može biti neka „društvena konstrukcija“, o kojoj govori sociolog religije Markešić. Društvo ne stvara vjerske istine. Stvara doduše društvene konstrukcije, koje mogu dovesti do ozbiljnih zloporaba i sumnja!

     2) Tko odlučuje: vjernici ili biskupi s Papom na čelu? - Dr. Markešić kaže: „ako Papina komisija to potvrdi ukazanje se dogodilo, a ako ne potvrdi onda se nije dogodilo“. I onda u zaključku: „U tom kontekstu nema konačnog rješenja o Međugorju, jer imamo religijski paradoks: da prolazni, ovodobni ljudi odlučuju o tome postoji li nešto nadnaravno. A to je gotovo nemoguće, jer nadnaravno može postojati samo u sklopu vjere“, tumači sociolog religije i napominje „da bi u slučaju negativnog zaključka Papine komisije to značilo da su se vjernici dosad klanjali praznovjerju“.

     Valja najprije reći da Komisija ispituje i daje svoje mišljenje, a ne potvrđuje ukazanja, niti ovodobni ljudi odlučuju o tome postoji li nadnaravno ili ne postoji. Evo zašto:

     Komisija o Međugorju radi svoj posao i podnosi svoje rezultate Kongregaciji za nauk vjere. Ona ta mišljenja vrjednuje, ispituje, oblikuje, usvaja ili ne usvaja i svoj stav nosi Svetom Ocu. Papina je odlučujuća. A na koji će način biti proglašeno ili neproglašeno, odlučit će Sveta Stolica.

     „Ovodobni ljudi“ - misli li se na narod i na „vidioce“ - ne odlučuju o tome postoji li nadnaravno ili ne postoji, nego o tome odlučuje Crkva, konkretno Sveta Stolica koja u svojim rukama ima i ispitivanje osoba i istraživanje događaja, i rezultate, i odgovornost, i odluku. Jer nečije tvrdnje o tomu da se Gospa ukazuje i te kako treba temeljito, objektivno i nepristrano provjeriti. I neumjesno je u ovom slučaju pozivati se na nadnaravni osjećaj vjernika - sensus fidelium supernaturalis, kao što na tome neki teolozi inzistiraju. Nadnaravni osjećaj vjernika ne primjenjuje se na „privatna ukazanja“, koja nikoga ne obvezuju, nego na „javnu objavu“, koja obvezuje sve vjernike kao i one sa „svećeničkim, biskupskim i papinskim ređenjem“ kako kaže dr. Markešić - usput Papa nema „ređenja“ većega od biskupskoga, nego je samim izborom za Papu u naučavanju kada nastupa kao opći pastir i učitelj vjere nezabludiv, a u upravljanju ima prvenstvo, tj. neposrednu, potpunu i redovitu vlast nad svakim članom Katoličke Crkve.

     Često se čuje da vjernici ne dolaze u Međugorje zato što se navodno „Gospa ukazuje“, nego zato da se ispovjede, da izmole krunicu, da obave Križni put na Križevcu, da poste, „da mole za duhovni mir i za svoje osobne i obiteljske probleme“, kao što i sam dr. Markešić završava svoj intervju. Kao da sve to ne mogu imati u svojim župama?! Pa je li sam sociolog religije počeo svoj odgovor novinaru govoreći da nije važno ukazuje li se Gospa nego kakva je „društvena konstrukcija oko tog ukazanja“! A ako vjernici i s njima „vidioci“  trče ispred suda Crkve da bi Crkvu na neki način demokratskim glasom prisilili da izrekne pozitivan sud da se ne bi dogodilo da su se oni „klanjali praznovjerju“, sigurno se Sveta Stolica ne će ni za kakvim „praznovjerjima“ povoditi jer je njezina božanska uloga da ljude k vjeri privodi i u vjeri predvodi u učvršćuje kao uporište istine.

      3) Može li Sveta Stolica službeno priznati „međugorska ukazanja“ protiv mostarskih biskupa? - Na novinarovo pitanje slaže li se s time da „Crkva neće službeno priznati autentičnost ukazanja u Međugorju dok su vidioci živi“, dr. Markešić odgovara malo drukčije: „Crkva neće službeno priznati ukazanja dok je živ sadašnji mostarski biskup Ratko Perić, koji je prema crkvenoj hijerarhiji mjerodavan za Međugorje. A on je protivnik fenomena Međugorja, isto kao i njegov prethodnik biskup Žanić. Jer bi Crkva službenim priznanjem Međugorja zapravo degradirala biskupa Perića. Eventualno bi nakon Perića mogla imenovati biskupa koji bi bio benevolentan prema Međugorju“. Taj je odgovor višestruko netočan.

     Najprije nije u pitanju službeno priznanje „ukazanja“ dok je „živ sadašnji mostarski biskup“, nego se vjerojatno misli: dok je u biskupskoj službi.

     Dobro je prisjetiti se nekih povijesnih pouka. Biskup Grenoblea u Francuskoj, Philibert de Bruillard, bio je ovlašten proglasiti autentičnost ukazanja u La Saletti, 16. studenoga 1851., unatoč protivljenju kardinala Luisa de Bonalda, metropolita i nadbiskupa Lyona.

     Slično se dogodilo i s ukazanjima u Belgiji u  mjestu Beauraing (1932.-33.) u biskupiji Namur, i u mjestu Banneux (1933.) u biskupiji Liege. Biskupima Louisu Heylenu iz Namura i biskupu Louisu Kerkhofsu iz Liegea privremeno je bila oduzeta vlast da se izjašnjavaju o fenomenima, te je sav njihov dossier o „belgijskim ukazanjima“ bio povjeren Jozefu van Roeyu, nadbiskupu Malinesa-Bruxellesa i primasu Belgije (1932.-34.). Na kraju su ipak mjesni biskupi bili ovlašteni da donesu pozitivan sud o događanjima u svojim biskupijama unatoč negativnu mišljenju i kardinala van Roeya i Komisije koju je on uspostavio.

     Konačno u Japanu u mjestu Akita u biskupiji Niigata bila su ukazanja (1974.-1981.), gdje je biskup John Šojiro Ito bio ovlašten 1984. proglasiti autentičnim ukazanja, unatoč protivljenju cijele Japanske biskupske konferencije.

     Biskup jest doduše mjerodavan na biskupskoj razini, ali Papa je iznad biskupa i svih biskupa i primatom i infalibilitetom. Biskup je u vjerskim dogmama s Papom. Privatna ukazanja nisu katolička dogma! To treba stalno ponavljati osobito onima kojima je više stalo do privatnih „ukazanja“ i nevjerodostojnih „poruka“ nego do autentična suda Crkve!

     Konačno nije nikakva degradacija kleknuti pred Istinom. Naprotiv! Ali jest degradacija kleknuti pred „društvenom konstrukcijom“ koja ugrožava temelje vjere. 

     Kao da je cio odgovor dr. Markešića utemeljen na nekom pogodbenjaštvu. S istinom nema pogodbe. Ili jest ili nije. O tome Crkve donosi sud. To je katolički stav, a ne uvijanje pred „društvenim konstrukcijama“ i turističkim agencijama kako se god pobožno naslovljavale!

     4) Treba li „vidioce“ kanonizirati ako se „ukazanja“ priznaju nadnaravnima? - Dr. Markešić na kraju dodaje: „Osim toga, ako bi se ukazanja priznala vidioce bi trebalo proglasiti svetima, jer su vidjeli Gospu“. Ne bi bilo razborito o tome raspravljati prije nego što Crkva donese svoj sud. Međutim mogu se iznijeti neke povijesne činjenice u vezi s nekim ukazanjima koje je Crkva priznala, a vidioce nije proglasila svetima.

     - Dvoje pastira, Maximin Giraud i Melanie Calvat, vidjeli su Gospu u već spomenutom mjestu La Salette u Francuskoj 1846. Ukazanje prihvaćeno kao autentično 1851. Ni Maximin, koji je preminuo 1875. ni Melanie koja je umrla 1904. nisu proglašeni ni blaženima.

     - Tri djevojčice i jedan dječak vidjeli su Gospu u mjestu Pontain također u Francuskoj 1871. godine. Priznanje se dogodilo 1872. Nijedno od vidjelaca nije ni blaženo ni sveto.   

     - Gospa se 1879. ukazala župnikovoj kuharici u Knocku u Irskoj, Mary McLoughlin. Žena umrla šest mjeseci nakon priznanja ukazanja 1936., u svojoj 86. godini života. Papa Ivan Pavao II. posjetio mjesto 1979. A tu Gospu Irci slave kao „Kraljicu Irske“. Mary McLoughlin nije ni blažena.

     - Gospa se ukazivala Idi Peederman u Amsterdamu u Nizozemskoj, od 1945. do 1959. i to 56 puta. Ida je umrla u 91. godini života, 1996. Nije ni ona blažena. I tako dalje. Prema tomu nije uopće proces beatifikacije vezan uz Gospina viđenja ni uz priznanja ukazanja.

     U zaključku: Razumije se da se „međugorskom fenomenu“ može pristupiti i sa sociološkoga vidika, kao što to čini dr. Ivan Markešić. Ali pravi vjernik očekuje od Crkve pravorijek da se ne bi prepustio  nekim  pojedinačnim ili „društvenim konstrukcijama“ koje se proglašavaju važnima, bez obzira na božansku istinu koja nas je jedina moćna učiniti slobodnom djecom Božjom. Sve druge konstrukcije, izvan prave i pune Istine, ponižavaju čovjekovo dostojanstvo, izobličuju pravu vjeru i pretvaraju vjernika u „klanjatelja praznovjerju“! Naša je vjera obsequium rationabile – razumno štovanje Boga i Božjih svetinja!

------------------- 

Objavljeno: Crkva na kamenu, 4/2012., str. 30-32

POVEZANI ČLANCI

05. kol 2018
Biskup Ratko Perić
18. lip 2018
Biskup Ratko Perić
30. ožu 2018
Biskup Ratko Perić

NAJČITANIJE

05. kol 2018
Biskup Ratko Perić
18. lip 2018
Biskup Ratko Perić
30. ožu 2018
Biskup Ratko Perić