Međugorski Fenomen
25. January 2010.
Foto:
nepoznato

 Uvod. Nedavno je, nakon svoga „privatnog“ pohoda Međugorju, bečki nadbiskup kard. Christoph Schönborn izjavio da u prosudbi fenomena, uz one pozitivne elemente, treba imati u vidu i „neka otvorena pitanja“.[1] U ovome članku iznosimo nekoliko upravo takvih „upitnih“ stvari, krivih odgovora ili krivovjerja odnosno krivonauka zapisanih u „Kronici ukazanja župe Medjugorje“ i u nekim drugim spisima vezanima za „međugorsku pojavu“. Izvornik Kronike nalazi se u arhivu župnoga uredu u Međugorju, a kopija na Biskupskom ordinarijatu u Mostaru. Ne čudimo se nekadašnjoj „međugorskoj djeci“ što svoje nesavršeno vjeronaučno znanje pripisuju Blaženoj Djevici Mariji, nego se čudimo tadašnjim svećenicima, župnim vikarima u Međugorju, fra Tomislavu Vlašiću (bilježio u Kroniku od 11. kolovoza 1981. do 31. kolovoza 1984.). i fra Slavku Barbariću (nastavio s Kronikom 2. rujna 1984., preminuo 2000.), kako su mogli upisivati takve upitne i heretične rečenice. Kao da su pretpostavljali da se radi o novim spoznajama koje će usvajati ne samo pojedinci i skupine vjernika, koji čeznu za „čudesima“ i „ozdravljenjima“, nego će i sama Crkva mijenjati svoj biblijski i učiteljski nauk! Već smo vidjeli razne igre oko „velikoga znaka“ kao i novosti oko mijenjanja liturgijskoga kalendara Gospina rođenja. O ovakvim izrazito negativnim obilježjima ili očitim neistinama u kontekstu međugorskoga fenomena argumentirano je pisao biskup Pavao Žanić u više navrata:
     u Dodatku „Informacijama“, 1982. godine;
     u „Stavu (neslužbenom) Ordinarijata...“, 1984. godine,
     u „Izjavi o Međugorju“ u Međugorju, 1987. godine,
     u knjižici „Istina o Međugorju“, 1990. godine (na talijanskom, njemačkom, engleskom i francuskom jeziku).
    Ovdje se ograničujemo samo na očigledne stranputice koje su nam zapisali međugorski kroničari kao „objave“ i „poruke“ poslane preko pojedinih „vidjelaca“ i „vidjelica“.   
 
     1 – „Vidioci“ ne trebaju moliti za sebe
 
     16. IX. 1981. prenosi kroničar Vlašić: “Također im je rekla da ne trebaju moliti za se jer da ih je ona najbolje nagradila. Nek mole za druge.”
            - Ovakva „poruka“ ne doliči Blaženoj Djevici Mariji. Presveta Bogorodica najbolje zna da nikakva privatna ukazanja na zemlji ne zamjenjuju potrebu molitve Bogu. Ovo se uostalom protivi drugim „porukama“ u kojima je najčešće spomenuta molitva, koja uključuje i „vidioce“. I sam je Isus, Sin Božji i sin Marijin, molio u prvome redu za sebe da Boga proslavi i da se Otac u njemu proslavi, da izvrši Očevu volju; zatim se molio za one koji njega slijede, i konačno za one koji će povjerovati na njihovu riječ (usp. Iv 17). Ako pozorno čitamo sveta Evanđelja, naći ćemo mnogo mjesta kako Isus, odvojen od drugih, moli Oca nebeskoga. Gospa je bila moliteljica čitava života, a ostavila nam je najljepšu biblijsku molitvu, koju u časoslovu molimo ili pjevamo svaki dan: Veliča duša moja Gospodina!
 
     2 - „Ukazanje“ fra Joze Zovke
 
     19. X. 1981. „Jakov i Vicka imali su neobično viđenje. Gospa je došla u 18,10h. Djeca tada nisu molila. Gospa im je rekla da će im pokazati fr. Jozu Zovku. Jozo se pojavio nasmijan. Dok je on s Gospom bio, Gospa je zamolila da se pozovu djeca i omladina, oni koji su vani pjevali svete pjesme i molili. Gospa je to htjela da ih fr. Jozo vidi kako slave Boga i njega.”
            - Isti kroničar zapisuje {11. travnja 1983.} kako je u samome početku “fr. Jozo (je) imao viđenje BDM i čuo jasan glas u crkvi”. I on je, dakle, jedan od ono stotinjak djece i odraslih koji su vidjeli „Gospu“! A ovdje čitamo da je nije samo vidio, nego se zajedno s njom i „ukazao“, nasmijan! Pojava zove djecu i mladež da ih fra Jozo vidi, i to “kako slave Boga i njega”. Ovakva formulacija, pripisana Presvetoj Djevici, s teološkoga gledišta posve je neumjesna i kriva: da o. Zovko vidi djecu i mladež „kako slave Boga i njega“?! Slava i klanjanje pripadaju samo Bogu, Gospi pripada čašćenje, štoviše nadčašćenje, sv. Josipu prvočašćenje, a svim svecima samo čašćenje. Fra Jozi, prema „ukazanju“, pripada “slava”! Kako su “djeca” prenijela duhovnom pomoćniku, ne znamo; a zapisničar je ovako prenio svijetu.
 
     3. Drugo „ukazanje“ fra Joze Zovke
 
     21. X. 1981. Župni je vikarzabilježio u Kroniku i ovu poruku: „Jakov i Vicka kažu da su vidjeli Gospu i fr. Jozu. Fr. Jozo je bio veseo. Vidjela su djeca i sudnicu i jednog glavnog u sredini (valjda glavni sudac). Gospa im je rekla da suđenje nije završeno te da se nastavlja. Također je rekla da ga (fr. Jozu) neće mnogo osuditi i da se za nj ne brinu, jer je on svetac, kao što im je još prije rekla. Također je rekla da fr. Jozo želi da oni ustraju u molitvi.”
     U Dnevniku II.[2]pod istim datumom Vicka je slično zabilježila: „Ja i Jakov razgovarali smo nešto sa mojom sestrom o Jozi da nam ga je vidjeti danas kako se on osjeća i što će s njim biti. Kad u tom tenutku naša je soba bila sva u svjetlosti. Tada smo ja i Jakov klekli i Gospa je došla. Prikazala nam je Jozu. Jozo je bio vesel i smije se na nas. Rekla nam je da se ne bojimo za Jozu on je svetac to sam vam davno rekla“.  
            - Prema dječjem „ukazanju“ suđenje se fra Jozi „nastavlja“ - međutim, presuda je bila već sutradan, 22. listopada 1981., to znači da je već dan prije bio završen proces - „da ga neće mnogo osuditi“ - osuđen je na tri i pol godine zatvora, i da se za nj ne brinu - „on je svetac“. Međugorska pojava proglašava živoga fra Jozu „svecem“, kao što im je "još prije rekla“. Takva „poruka“ odudara od opće prakse u Crkvi i u povijesti ukazanja. Prava razborita evanđeoska Nazaretska Djevica ne će nikada nikoga proglašavati „svecem“, pogotovo dok dotični živi „u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju“ (Mk 8,38), upravo zato što se ne zna što će se s njime dogoditi i u kakve sve civilne i crkvene procese i kazne može upasti. Prema tomu, takva „proglašenja“ mogu biti samo obične dječje priče!
           
     4 - Kakva su tri nebeska stanja?
 
     19. XI. 1981. U Kronici se čita: “Kažu da ih je provela kroz raj u kome je prekrasno (svjetlo, radost, cvijeće). U čistilištu je neka tmurnost, a pakao je pun vatre, crnih i repatih đavli. Kad su se vratili nakon dvadeset minuta bili su presretni.”
            - Ovdje nam isti zapisničar prenosi kako su djeca bila u sva tri onostrana stanja, oko dvadeset minuta. U raju prekrasno, u čistilištu tmurno, u paklu vatra i crni i repati đavli. Vrazi su zli dusi, pa prema tomu nemaju ni crne boje ni repova. Djeca vide svoje fantazije prema pričama drugih, i to prenose, a nekritički kroničar nama kazuje kao nadnaravno ukazanje i objavu. Čak ih se ni raj nije toliko dojmio sa svojim „svjetlom“ i „cvijećem“ da bi željeli ostati u njemu, jer kad su se vratili u ovu suznu dolinu, bili su “presretni”!
     
     Članovi Komisije, dr. don Ante Brajko i dr. fra Ivan Dugandžić vodili su zajednički razgovor s trima "vidiocima" - Vickom, Jakovom i Marijom - u Međugorju, 10. svibnja 1982. Iz toga razgovora preuzimamo prikaz njihova viđenja raja, čistilišta i pakla. To je viđenje bilo pred Blagovijest 1982. Vjerojatno se radi o sličnu prikazu koji smo gore naznačili. Barem što se tiče pakla, iskazi se poklapaju: vatra, repati i crni đavli. Priča "vidjelica" Vicka:
     “Taman je bilo pred Blagovijest … Kaže meni Jakiša: ‘Evo Gospe’. Odjednom on pade, samo se spusti. Gospa dođe i kaže nama: ‘Sada ćete ići sa mnom’. Kaže Jakiša: ‘Ja neću nigdje ići… nek ide Vida, njih ima osmero. Ja sam sâm.‘ Pa sam ja rekla: ‚Ako neće ni on, neću ni ja…‘. Gospa je došla i uhvatila nas za ruke kad smo stajali mi u kući i ništa se ovako digošmo, nigdje ni plafona ni cigla, nigdje ništa, i samo smo mi trepnuli okom na izvanu, odmah prid raj. Ona nama kaže: ‘Sad ćemo otići u raj, u čistilište i u pakao.’“
     Raj: “I najprije nas je uvela u raj. I tu su jedna drvena vrata kuda se ulazi. I mi smo ušli i tamo pet metara. Naroda ima. Narod pričao kao što i mi sada. I mi tamo dođemo bliže, a ne možeš nikog poznati, sve mlado gori. Nema da mogu reći: 'e oni je star umro pa sada star gori ili nešto da je debel. Ja sam mislila da gori ima debelih. A mi dođemo gori, niti ima debelih, sve jednaki. Na nekom bijelo, na nekom malo žućkasto. Duge haljine. A na lijevoj strani ima jedan veliki svetac. Raširio ruke. Mi ne pitamo ni tko je, ni šta je. Mi ga pogledašmo, a i on gleda. I sve mi prođemo, a on stoji kod vrata. I mi, kad smo unišli, ona je nama pokazala tamo, ima ići - mi smo bili samo pet metara - ima tamo ići koliko god hoćeš. I mi smo tu bili.”
     Čistilište: “I ona nam je rekla: ‘Jeste li vidjeli? Idemo sada malo u čistilište.’ I mi smo samo prišli. I ušli smo tamo u čistilište. I to je tako posuto, isto oni pepeo od cigara. I niti se vide glave, ni išta. Samo se vidi nešto: trza se doli. Muče se. I ona je nama rekla: ‘Vidite, kako se ovdje muče! Ovo je čistilište.’ Da se treba za njih što više moliti.”
     Pakao: “I otole nam je kazala: Iđemo sada u paka. I mi smo došli u paka. Imaju isto vrata. I mi smo samo tamo ušli. I ima puno naroda. I na sredini jedna vatra. I nije to ona vatra da se zapali u šparetu pa da je mala. Ima duga vatra. Kako god ono jedno skače, tako i drugo. Nije to, oni ljudi, obično, sada da smo došli u paka, da smo mi taki. Imaju rogove, repove. Pravi đavli. Crne se ko ugalj. Tako ko to vaše to"(pokazuje na crnu reverendu dr. Brajka).[3]
          - To je izvorna priča o viđenju posmrtnih stanja. "Vidioci" ulaze u raj na drvena vrata. Zalaze u raj oko pet metara dubine. U njemu Vicka i Jakov nikoga ne prepoznaju, jedino vide da je sve mlado, nema stare ni debele čeljadi. Jedni su u bijelim, drugi u žućkastim, svi u dugim haljinama. Na lijevoj je strani veliki svetac raširenih ruku, ukipio se: šuti, gleda ih kao kakva sfinga. U čistilištu je pod kao od duhanskoga pepela, ispod poda nešto se trza, muči, ali se glave ne vide. Konačno dolaze u ‘paka’. Puno naroda. Po dječjem čuđenju kao da ga je više tu nego u raju. Duga vatra, nije ko u peći. Krampusi skaču jedan preko drugoga, s repovima i rogovima, crne boje!
     Iz ovoga se “doznaje” kao da se u sva tri onostrana stanja dogodilo uskrsnuće tijela. Djecu njihova pojava uzima za ruke kao da ih silom vuče u raj, u čistilište i u pakao, a ona se otimaju i jedva pristaju. A sve izgleda više kao dječje sanjarenje.
 
     21. VII. 1982. “Petero vidjelaca sudjelovalo je na molitvama u crkvi. Imali su viđenje. Posebnih poruka nije bilo. Bilo je odgovora na postavljena pitanja sa strane fr. Tomislava Vlašić:
     Čistilište (Bila su postavljena pitanja, na koja pišem samo odgovor)
     - U čistilištu ima mnogo duša …
     -  Ima tamo i Bogu posvećenih osoba; svećenika, redovnika i redovnica.
     - Neka se moli na nakanu duša u čistilištu 7 Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu, te vjerovanje. To vam preporučavam.
     - U čistilištu ima dosta duša koje su tamo dugo, jer se za njih nitko ne moli.”
            - Osvrćemo se na neistinu da u čistilištu “ima dosta duša koje su tamo dugo, jer se za njih nitko ne moli”. Danas 400 tisuća svećenika i 4 tisuće biskupa svaki dan u sv. Misi mole za svu braću i sestre, koji usnuše u nadi uskrsnuća, koji su preminuli u Božjem milosrđu, kojih je vjera samo Bogu znana! A ima vrlo česta molitva u puku: “za duše u čistilištu za koje se nema nitko spomenuti”. Eto spominju se u svakoj takvoj molitvi!
     “Pakao:
     - Danas mnogo osoba ide u pakao;
     - Bog dopušta svojoj djeci da trpe u paklu, jer su počinili teške grijehe, koje on ne može oprostiti
     - U paklu svi jednako trpe.
     - U paklu osobe trpe na duši i tijelu.”
            - Koliko ljudi ide u pakao, to samo Bog zna. Vjera nas uči da nema grijeha koji Bog ne može oprostiti ako se čovjek za nj kaje. U paklu su oni okorjeli koji se nisu kajali za svoje grijehe. U paklu sada nitko ne trpi u tijelu, jer još nije bio svršetak svijeta ni uskrsnuće tijela.
 
     5 - „Teološko“ pitanje i neteološki odgovor
 
     6. V. 1982. u Kronici čitamo: „Večeras su djeca postavila jedno teološko pitanje i na nj dobila odgovor: Da li su osobe u nebu samo dušom prisutne, ili dušom i tijelom? - pitali su. Prisutne su i dušom i tijelom - odgovoreno im je”.
            - Neumjesno „teološko“ pitanje, a posve neteološki odgovor. Tko im je dao takav odgovor? „Odgovoreno im je!“ - onako bezlično. Iz kršćanskoga nazivlja znamo da se čovjek, sastavljen od duše i tijela, naziva osobom; da razumne duše u nebu nisu potpune osobe, jer im nedostaje tijelo. A iz vjere znamo da u nebu postoje samo spašene duše, do Sudnjega dana, osim Gospodina Isusa koji je preobraženim tijelom uskrsnuo, i Blažene Djevice Marije, koja je uznesena dušom i tijelom u nebesku diku. A o Sudnjem danu bit će i „uskrsnuće tijela“, kada ćemo opet biti potpune osobe, dušom i tijelom. A evo sada novoga nauka od međugorskih “vidjelaca“ i njihova duhovnog vođe: da su spašene duše u nebu ne samo dušom, nego i tijelom! Iz iskustva znamo da se ljudska preminula tijela pokapaju u zemlju, u grob, i da se pronalaze kosti ljudi pokopanih prije više stoljeća, pa i kosti svetaca. Kako su onda u nebu?Kako takve besmislice i nevjerojatnosti napismeno prenosi katolički svećenik kao međugorski nauk!?
 
     6 - Istost i različnost religija
 
     1. X. 1981. piše isti kroničar: „Jakov i Vicka imali su 'redovno' viđenje. Karakteristika ukazanja je odgovor koji je Gospa dala na postavljena pitanja djece, koja im je netko napisao. Evo pitanja i odgovora:
1. Jesu li sve vjere dobre? Jesu li sve vjere iste? „Sve su vjere pred Bogom iste. Bog njima vlada kao vladar u svome kraljevstvu… U svijetu sve vjere nisu iste, jer se ljudi ne pokoravaju Božjim zapovijedima, već ih odbacuju i kvare.“
          - Ovdje su dva pitanja: Jesu li sve vjere ili religije dobre? Na taj upit nije bilo odgovora.
A drugo, jesu li sve vjere iste, bez obzira bile dobre ili loše, odgovor je skolastički razlučen: pred Bogom sve su vjere „iste“, a među ljudima različite. Po čemu se to zna? Po tome što „Bog njima vlada kao vladar u svome kraljevstvu“. Ako su sve vjere pred Bogom iste – šintoizam, konfucionizam, šamanizam, kršćanstvo itd. – zašto smo onda dužni vjerovati „u Onoga koji od mrtvih uskrisi Isusa, Gospodina našega, koji je predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja“ (Rim 4,24-25)? Ako su sve vjere iste, u čemu je onda razlika? Razlika je na ovome svijetu, vele „vidioci“. Po čemu se to vidi? Po tome što se ljudi „ne pokoravaju Božjim zapovijedima, već ih odbacuju i kvare“. Nije uopće bilo pitanje o pokoravanju ljudi Božjim zapovijedima, jer o tome ne ovisi sud jesu li sve vjere odnosno religije „dobre“ ili “iste“ pred Bogom i pred svijetom. Tražio se odgovor jesu li sve vjere ili religije po svome sadržaju, naravnom ili nadnaravnom karakteru, po moralnom nauku, obredu, dobre, odnosno iste? Na to se daje nesuvisao i besmislen odgovor, i to se pripisuje „ukazanju“. I zapisničar napisa da je to ta „karakteristika ukazanja“!
 
     7 - A neistost „crkava“
 
     Drugi red pitanja odnosi se na „crkve“ kao kršćanske zajednice, ali „vidioci“ nisu to tako shvatili, pa su svoj „domaći“ odgovor pripisali „ukazanju“. 1. X. 1981. kroničar Vlašić prenosi priče međugorske djece: 2. „Jesu li sve crkve iste? 'Nisu. U nekima se Bogu moli više, u nekima manje. Zavisi i od svećenika koji organizira molitve i od moći koju nosi u sebi'.“
          - Ni tu se ne odgovara na pisano „ekumensko“ pitanje: „Jesu li sve crkve iste?“, tj. jesu li sve Crkve (katolička, pravoslavne ili neke protestantske) kao kršćanske zajednice iste? „Vidioci“ očito to nisu tako ni razumjeli, pa odgovaraju onako napamet, misleći na crkve kao zgrade, a tu domaćim i dječjim očima vide neke razlike, na primjer u „nekima se Bogu moli više, u nekima manje“ - recimo u Međugorju, u Mostaru, u Čapljini - a to opet ovisi o karizmatičnoj „organiziranosti“ i „moći“ svećenika! „Vidioci“ su svoj promašeni odgovor pridali „ukazanju“. I vjernici bi sada trebali biti poučeni i zadovoljni s tim „objavljenim“ odgovorom i tom nadnaravnom „porukom“!
 
     8 - Mješovite ženidbe?
 
     Godinu dana kasnije, 18. VIII. 1982., kroničar bilježi u župnu „Kroniku ukazanja“ o „vidjelici“ Mirjani ovo: “Mješoviti brak. Pitala je Gospu za djevojku koja se udaje za pravoslavca. Gospa je odgovorila: 'U mojim i Božjim očima sve je jednako. Nije jednako za vas koji ste se razdijelili. Bolje je onda, ako je moguće, da se ne udaje za toga, jer će trpjeti ona i djeca, teško će moći živjeti na putu vjere…“
          - Ako su vjere ili religije u Bogu „iste“, je li onda pogotovo jednako bio netko katolik ili pravoslavac? Nevidljiva pojava dvoznačno i nevjerojatno tumači: "U mojim i Božjim očima sve je jednako“. Ali nije jednako u ljudskim očima gdje su nastale podjele. Stoga: Bolje je onda, „ako je moguće“, da se katolkinja ne udaje za toga pravoslavca, „jer će trpjeti ona i djeca; teško će moći živjeti na putu vjere…". "Ukazanje" nagovješćuje da će ta katolkinja, uda li se, imati djece, i da će trpjeti i ona i njezina djeca zbog mješovite ženidbe. Hoće li muž trpjeti? Zar sve katolkinje koje se udaju za katolike ne pate u ovoj suznoj dolini? I oni i one i djeca? Za ovakav odgovor ne trebaju svakodnevne „nadnaravne“ objave, tajne, poruke i ukazanja!
     I još jedna: Redovito u ovakvim „porukama“ „Gospa“ sebe stavlja na prvo mjesto pa onda Boga ili Sina svoga kao gore: „U mojim i Božjim očima sve je jednako“. Tako će reći:
     Ako biskup Žanić ne prihvati i ne širi međugorske poruke, tj. ako se “ne obrati ili popravi slijedi ga moj sud i sud moga sina Isusa” (19. VI. 1983.). Ili:
     „Želim da uvijek budete u što većem broju sa mnom i mojim Sinom” (1. III. 1984.). Ili:
     “Jer ja i moj Sin imamo poseban plan sa ovom župom” (12. IV. 1984.).
     “Jer ja vas ljubim i onda kada ste daleko od mene i moga Sina” (24. V. 1984.).
     “Slijedite mene i moga Sina Isusa” (4. X. 1984.). I tako dalje. Kad se ima u vidu neznatnost Službenice Gospodnje, koja će i svoga zaručnika Josipa staviti na prvo mjesto: „Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili“ (Lk 2,48,), onda ove „poruke“ u kojima Gospa sebe stavlja ispred Boga i Sina svoga, odudaraju od ponizne biblijske Djevice. Pa i to je znak da su sve takve „poruke“ ne samo „upitne“, nego proizvod fantazije djece, podržavane nakanama njihovih organizatora i promotora!
 
     9 - R. Laurentin i „vidjelica“ Vicka

     Francuski mariolog René Laurentin nije bio zadovoljan „Gospinim“ odgovorima o istosti i različitosti vjera ili religija. Nekoliko godina kasnije on inzistira kod Vicke "vidjelice" da to, s obzirom na te "iste vjere", ipak razbistri. Jedno naučava Crkva, a drugo naučavaju “vidioci”, kroničar njihov duhovni vođa i njihova međugorska pojava.
"Vidjelica" njemu odgovara: "Da ste me pitali tumačenje odmah, bilo bi jasnije. Nakon više godina, ne usuđujem se tumačiti sama od sebe. Ja to prepuštam teolozima. Ja ću moliti da oni imaju svjetla. Gospa mi je rekla da su sve religije jednake pred Bogom, tj. svi su ljudi jednaki pred Bogom, i nije podjele učinio Bog, nego ljudi."
          - „Vidjelica“ Vicka, posve nesigurna u svoje pamćenje, ne usuđuje se „sama od sebe“ ponoviti odgovor od prije pet godina. Da je o. Laurentin pitao 1982., „bilo bi jasnije“. Sada ni njoj nije više jasno. I kao da se više ne usuđuje pitati ni „Gospu“, s kojom svaki dan priča i provede neko vrijeme, da je podsjeti što je govorila prije toliko godina. Pa ipak Vicka daje posve besmislen odgovor, koji ona pripisuje „ukazanju“ - tada ili prije, nije jasno: da je Gospa rekla: „sve su religije jednake pred Bogom“, a to točno znači da su „svi ljudi jednaki pred Bogom“! Potpuna jednakost između religija i ljudi!
     
     Ali uporni mariolog navaljuje da upravo tu teološku nejasnoću povlaštena "vidjelica" razmrsi. "Vidjelica" na to još zamršenije: "Mi smo svi jednaki pred Bogom, bez obzira na religiju ili naciju kojoj pripadamo. Poštujmo jedni druge!"
          - Kratko, nejasno i bez tražena odgovora! Pustimo, dakle, po strani vjere, religije i nacije, poštujmo se, i to je taj nauk o istosti i jednakosti vjera i „crkava“ iz dječjega Međugorja! 

     Laurentin se tek sada pravo zainteresirao i hoće kao pravi mariolog pravo privatno rasvjetljenje od svoje subesjednice "vidjelice" kako problem ne bi zasjenjivao "ukazanja", koja on svojim pohodima i knjigama promovira, pa priupita: "Ali za tebe, Isus ili Muhamed ili Buda, je li to jednako?"
     Prevoditeljica mu tumači da dotična "vidjelica" nije razumjela tih riječi, nego je "vidjelica" dodala: "Isus je pravi Bog i pravi čovjek. Ljudi su učinili podjele. Svi su ljudi jednaki. Ljubav je pravo milosrđe. Gospa je velika. Ona je naša Majka. Ona se ne može usporediti ni s kim drugim".[4]
          - Abbé Laurentin jedno, "vidjelica" drugo! Teolog Laurentin pita: koja je usporedba između Isusa, Bude i Muhameda? A „vidjelica“, ne razumjevši pitanje a vjerujući da je Isus pravi Bog i pravi čovjek, odgovara da se Gospa „ne može usporediti ni s kim drugim“. Sugovornica iz međugorskih „ukazanja“ nije se više navraćala na tu temu,[5] evo već toliko godina.
 
     10. Kakav je ovo molitveni zaziv?
 
     20. IV. 1983. Isti duhovni pomoćnik ubilježio je u Kroniku i ovu: „Jelena Vasilj je jučer i danas imala karakteristična viđenja. Jučer je tražila od Gospe da joj kaže posvetnu molitvu koju ćemo moliti svaki dan. Ona joj je izdiktirala. Jelena se ustala, uzela bilježnicu i pisala dok je Gospa bila prisutna i govorila joj: O Majko moja, Majko dobrote, ljubavi i milosrđa, beskrajno te volim (…). I za milost te molim da mogu biti milostiva prema tebi.” (…)
            - Djevojčica Jelena piše, po “Gospinu” diktiranju i u njezinoj nazočnosti, moleći da bude “milostiva” prema Blaženoj Djevici Mariji. „Milostiv“ na hrvatskom znači: onaj „koji ima samilosti prema komu“, koji prema nekomu iskazuje svoju milost. U molitvi kažemo Gospi da ona bude milostiva prema nama grješnicima, iako taj izraz „milostiv“ izvorno pripada Bogu koji je izvor svih milosti: Milosrdan i milostiv je Gospodin! Ovdje obrnuto: mala Jelena moli da ona bude „milostiva“ Gospi! Posve naopako. Takva molbenica ne smije se izreći niti je smije itko ikomu preporučiti da je izrekne Majci Božjoj Mariji, Bezgrješnoj, Uznesenoj i Presvetoj Djevici, Milostipunoj! Da djevojčica može fantazirati, kako „beskrajno“ voli Gospu, hajde odbij to na dječju! Ali da te dječje maštarije netko bilježi u službenu župnu Kroniku i da ih vjernicima podastire kao molitvu objavljenu u „ukazanju“ za „svaki dan“, to valjda ima samo u „kontekstu međugorskoga fenomena”!
      
      Zaključak. Naveli smo ovih desetak „upitnih“ poruka koje dostatno kazuju da se međugorska kula „ukazanja“ ne može smatrati nadnaravnom pojavom. Je li to samo psihogena proizvođevina dječje mašte i psihe? Ili je neka čudnovata sila uplela svoje prste u ovaj fenomen? Jedno je za sada sigurno: ovakve izreke i poruke ne smiju se pripisivati Blaženoj Djevici Mariji, kao što glase i službene crkvene izjave: ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama.
Ratko Perić, biskup
 
 
[1] Kath.net, 22. I. 2010.
[2] O ovisnosti Dnevnika II. o Kronici ukazanja vidi N. Bulat, Istina će vas osloboditi, Mostar, 2006., str. 40-48.
[3] Arhiv Biskupskog ordinarijata Mostar, Razgovor članova Komisije s vidiocima, 10. svibnja 1982., str. 4. Prijepis s kasete; «Zovkićeva prosudba međugorskih zbivanja», u: U službi Riječi i Božjega naroda, Sarajevo, 2007., str. 731-733.
[4] M. de la Sainte Trinité, Medjugorje en toute vérité, St. Parres Les Vaudes, 1991, str. 115; R. Laurentin, La Vierge apparait-Elle à Medjugorje? Pariz, 1996, str. 150.
[5] J. Bouflet, Medjugorje ou fabrication du surnaturel, Pariz, 1999, str. 116-118.

POVEZANI ČLANCI

05. kol 2018
Biskup Ratko Perić
18. lip 2018
Biskup Ratko Perić
30. ožu 2018
Biskup Ratko Perić

NAJČITANIJE

05. kol 2018
Biskup Ratko Perić
18. lip 2018
Biskup Ratko Perić
30. ožu 2018
Biskup Ratko Perić