Vijesti
28. July 2000.
Foto:
nepoznato
U petak, 28. srpnja, uoči 15. obljetnice smrti blagopokojnoga biskupa Petra Čule mjesni biskup Ratko, u koncelebraciji s više svećenika, slavio je sv. Misu u mostarskoj katedrali nad grobom Pokojnika. I održao homiliju:
 
     Prije 15 godina, u četvrtak 29. srpnja 1985. u četiri sata ujutro preminuo je ovdje u Mostaru u svojoj sobi u dobi od 82 godine nadbiskup Petar Čule. Pokopan je u kripti ove katedrale, pokraj kapelice sv. Josipa, zaštitnika ove Mostarsko-duvanjske biskupije. Da mu častan spomen očuvamo, u povodu pete obljetnice održali smo znanstveni simpozij o njegovu svećeničkom i biskupskom životu i crkvenom djelu objavivši zbornik od preko 400 stranica pod naslovom njegova biskupskoga gesla: Za kraljevstvo Božje. A svake godine o obljetnici njegove smrti dođemo u ovu katedralu, koju je on dao sagraditi. Prikažemo svetu Misu za njega i često se pomolimo na njegovu grobu za njegovu dušu. Molimo ujedno Boga da pogleda njegove životne patnje i svjedočenja te pomogne ovoj hercegovačkoj Crkvi kojom je biskup Petar aktivno upravljao dvadeset i osam godina (1942.-48. te 1958.-1980.), a u zatvoru i zatočeništvu na osobit način za nju patio gotovo 10 godina (1948.-1958.).
     Biskup je Čule doživio velike događaje koji su se zbili u Crkvi i u svijetu:
     Proglašenje dogme ili vjerske istine da je Blažena Djevica Marija, završivši ovozemni tijek, dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, 1950. godine.
     Održavanje Drugoga vatikanskoga koncila, na kojem je od početka do kraja sudjelovao, 1962.-1965., čak i u nekim posebnim koncilskim komisijama.
     Vidio je utrostručen porast biskupijskoga klera u hercegovačkim biskupijama, od trideset na devedeset svećenika. Već su neki s njime u vječnoj slavi, koje je on zaredio: Zvonko Vuletić, Petar Vuletić, Filip Čulo, Zdravko Petković, Josip Ivanković, Stanko Puljić…
     Povećao se broj župa u biskupijama.
     Podigao je i blagoslovio brojne crkve.
     Podijelio sakrament sv. krizme desecima tisuća vjernika.
     Nakon trideset-godišnjega čekanja, konačno je dovršio ovu katedralu, posvećenu Mariji Majci Crkve.
     Doživio je 60. obljetnicu svoga misništva i proslavio 40. obljetnicu biskupstva.
    Na odlasku u mirovinu, primio je osobnu nagradu od Svetoga Oca, koji ga je uzdigao na stupanj naslovnoga nadbiskupa, giufitanskoga, posebna čast koja se daje samo osobito zaslužnim ljudima u Crkvi. Ima još toga vrijednoga i dobroga što bi se moglo nabrojiti i na crkvenoj i na njegovoj osobnoj razini.
     Ali biskup je Čule doživio i teške nevolje i jade:
     Od samoga početka svoje crkvene zadaće, godine 1942., u vrijeme svoga imenovanja doživio je teške udarce - nepriznanja i prezira - od onih koji ga nisu željeli vidjeti u ovoj odgovornoj službi mostarskoga biskupa. Čak su tadašnje državne vlasti, na svoju sramotu, izdale okružnicu da ga ne žele priznati za biskupa.
     Doživio je Drugi svjetski rat, od 1941. do 1945. sa svim ratnim i poratnim posljedicama smrti, gladi i progona: oko 20.000 vjernika izginulo i nestalo, 14 biskupijskih svećenika poginulo i nestalo, preko 60 franjevaca izginulo i nestalo, nacionalizacija brojnih crkvenih dobara, i biskupijskih i redovničkih.
     Podnio je poratnu nevolju, i osobito vlastito montirano suđenje i katastrofalan zatvor i mučno zatočeništvo, zbog vjere u Boga i vjernosti Svetoj Stolici, od 1948. do 1958. U zatvoru je godine 1951. doživio tešku željezničku nesreću, u kojoj su mu obje noge slomljene, a jedan njegov svećenik - don Mitar Papac - pokraj njega poginuo.
     Tragičnu petnaestogodišnju otpornost pojedinaca iz redovničke zajednice i skupina ljudi s obzirom na odredbu Svete Stolice o župama, od 1965. do 1980. sa svim posljedicama škandala, zaziđivanja crkve, protesta, provaljivanja u biskupiju, pisanja po tisku, obasipanje klevetama i uvredama kao malo tko. Čak je napisao da je "više psihički pretrpio nego u zatvoru“ (Autobiografija, 41).
     Pokora: Kad bi me netko sada pitao čega se najviše sjećam iz susreta s biskupom Petrom, odgovorio bih ne samo ja, nego vjerujem i drugi svećenici:
     ono što mi pada na pamet jest njegov osjećaj za pokoru, za mrtvljenje, za nošenje križa, i nagovaranje drugoga na čine pokore: da naučim što je siromaštvo i neimaština, da pokažem kako je Crkva zajednica siromašnih a ne bogatih, da podnosim trpljenje, da se ne razbacujem nikakvim viškom, da obuzdavam svoje strasti, a razvijam svoju savjest. Da ne ugađam tijelu, nego da se brinem za duh, za krjepost. Da se svidim Kristu raspetomu. Odmah bi navodio primjere siromašnih svećenika svetaca, mučenika, koji su jedva jedvice vezali kraj s krajem, koji nisu ni čuli za komfor, audi i mobitel, a dopirali su do svakoga vjernika i spašavali duše.
     Biskup je Čule bio višestruki patnik, patnički živio, nije uživao ni u iću ni u piću ni u masti ni u slasti, što se ono kaže, nego je i sam krotio sebe i svoje tijelo i drugomu to isto kazivao i tražio, pogotovo od svojih sjemeništaraca, bogoslova i svećenika.
     Neka mu Bog nagradi sve njegove patnje, pokore i križeve svojim vječnim životom!