Vijesti
29. July 2011.
Foto:
nepoznato
     U mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve na 26. obljetnicu smrti blagopokojnoga nadbiskupa Čule predvodio je večernju koncelebriranu sv. Misu biskup Ratko s više svećenika. Poslije sv. Mise biskup je sa svećenicima i vjernicima sišao u kriptu sv. Josipa pomoliti se na grobu biskupa Petra i njegova dugogodišnjeg tajnika don Marka Perića, kotorskoga biskupa (1981.-1983.). Biskup je Ratko održao pod sv. Misom ovu propovijed: 
      Braćo i sestre!     
     Ovoga se mjeseca, 5. srpnja, navršilo 130 godina otkako je papa Leon XIII. obnovio redovitu biskupsku hijerarhiju u Bosni i Hercegovini. Bilo je i biskupa i biskupija i prije toga, zato se i zove obnova, ali je Papa tim gestom, odnosno apostolskim pismom, Ex hac augusta – S ove uzvišene Stolice sv. Petra – uspostavio nove granice, nove naslove i nova sjedišta dijecezama: Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Banjalučkoj biskupiji koje su nastale na području dotadašnjega Apostolskog vikarijata u Bosni (1735.-1846.-1881.) te Mostarskoj biskupiji kojoj je dodan drevni naslov duvanjski, sa sjedištem u Mostaru, koja je izrasla iz Hercegovačkoga apostolskog vikarijata (1846.-1881.). Sve u okviru novouspostavljene Vrhbosanske metropolije kojoj je 1890. godine pripojena i višestoljetna Trebinjsko-mrkanska dijeceza.
     Biskupija je „dio Božjega naroda koji je povjeren biskupu na pastirsku brigu, dakako uz suradnju prezbiterija. Ukoliko je povezana sa svojim pastirom i skupljena od njega po Evanđelju i Euharistiji u Duhu Svetom, ona tvori mjesnu Crkvu, u kojoj je doista prisutna i djeluje jedna, sveta, katolička i apostolska Kristova Crkva", poučava nas koncilski Dekret o biskupima (Christus Dominus, 11). Ona je najviši stupanj crkvene institucije u pastoralnom smislu riječi. Njome upravlja rezidencijalni biskup sa svim pravima i dužnostima člana Biskupskoga zbora, s Papom na čelu, a taj je zbor nasljednik Apostolskoga zbora, s prvakom Petrom na čelu.
     Kao što je u Crkvi biskupija „dio Božjega naroda“, tako je slično i u biskupiji župa „dio Božjega naroda“ u pastoralnom smislu pod vodstvom župnika u potpunu zajedništvu s biskupom. Uvođenjem dijecezanskih svećenika, koji "u dušobrižničkom djelovanju prvo mjesto zauzimaju" (CD, 28), počele su se osnivati i nove župe. Sve župe u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, osim Drežnice, do 1881. godine bile su povjerene dušobrižništvu franjevaca, a potom neke od njih dogovorno (1899.) i stupnjevno prelaze na upravu biskupijskom kleru, kako je svećenstvo već izlazilo iz teoloških škola i odgajališta: Blagaj i Nevesinje, 1899., Bijelo Polje, 1903., Grabovica 1904., Studenci, 1908., Vir 1910. itd.
     Zahvaljujući Božjoj Providnosti, u ovih 130 godina u našim hercegovačkim biskupijama obnova biskupske hijerarhije omogućila je i vidjela zaređena 182 dijecezanska svećenika: i to 70 već pokojnih i 112 živućih s različitom službom i sudbinom. Iz toga klera izabrano je 6 biskupa i nadbiskupa, od kojih su pokojni Petar Čule i Marko Perić. 
     Ključnu i prekretničku ulogu u brizi za porast dijecezanskoga klera imao je upravo Petar Čule, najprije kao povjerenik za duhovna zvanja od 1926., zatim kao biskup u svojih 28 godina aktivna biskupovanja (1942.-1948. i 1958.-1980.), a možda je još više doprinio svojom patnjom u devetgodišnjem robijanju u Zenici i zatočeništvu u Tolisi (1948.-1957.). Negdje potkraj šezdesetih godina imao je na brizi preko stotinu sjemeništaraca i bogoslova u raznim crkvenim zavodima. Osvrnimo se konkretno i ukratko na tri službe u životu biskupa Čule.  
     Služba poučavanja ili propovijedanja. Sve je svoje školovanje, gimnazijsko u Travniku, filozofsko-teološko u Sarajevu i poslijediplomsko u Innsbrucku i Louvainu učenik i student Petar usmjerio za tim da se osposobi u poznavanju teoloških i drugih crkvenih znanosti na najbolji mogući način. Uvijek s odlikom. U gimnaziji izvrsno je naučio grčki i latinski, na teološkom studiju njemački i francuski, u zeničkom zatvoru engleski. A sve samo zato da može pratiti teološku literaturu na dotičnim jezicima. Nije, slobodno, gubio dragocjeno vrijeme na svjetske romane. Kao svećenik bio je kateheta na gimnaziji u Mostaru, izdavao katekizam za mladež, Kršćanski nauk, bio glasovit kao propovjednik. Skupio je i objavio „Misli velikih umova o Bogu i vjeri" (1925.) i „ Misli velikih umova o Kristu i kat. Crkvi" (1926.). Preveo je „Povijest isusovačkog reda 1534-1921." (1941.-1942.). U zatvoru je preveo Marmionovo klasično djelo: „Krist - život duše“, teološko-duhovnu knjigu, objavljenu 1957. u Đakovu, koja je doživjela i drugo izdanje 2008. godine u Splitu. Sudjelovao je na Drugom vatikanskom koncilu (1962.-1965.) i neke su mu ideje primljene ne samo u pojedine koncilske dokumente, nego i u kanon sv. Mise. Kao što je sam bio stalan učenik Svetoga Pisma, Svetih Otaca i priznatih teoloških pisaca, tako je to tražio i od svojih bogoslova i svećenika. Bio je najprije izvrstan učenik, a onda i izvrstan učitelj. 
      Služba posvećivanja. Svoju je biskupsku službu osobito ispunjavao slaveći svakodnevno Presvetu Euharistiju, dijeleći pod sv. Misom sakramente sv. krizme desetcima tisuća kandidata po hercegovačkim župama, i podjeljujući sakrament sv. reda novim svećenicima. Za njegove biskupske službe zaređena su 82 svećenika Mostarsko-duvanjske i Trebinjske biskupije. Bio je ne samo reditelj, nego u prvome redu molitelj duhovnih zvanja. Biskup je Petar bio u najuzvišenijem smislu riječi liturg. Kao vjernik, svećenik i biskup s najdubljim klanjanjem Presvetomu Trojstvu: Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. Prema Blaženoj Gospi uvijek je bio osobito odan i pobožan i drugima stalno preporučivao tu cijenjenu katoličku pobožnost. Gospi – Majci Crkve – posvetio je kao biskup ovu katedralu, na koju je mislio od dana svoga biskupskog ređenja, 1942. A odmah nakon Gospe bio je istinski privržen sv. Josipu, zaštitniku Crkve, i naše Mostarsko-duvanjske biskupije, kojemu je posvetio dvije novoosnovane župe: u Domanovićima i u Vinjanima, i katedralnu kriptu u Mostaru, gdje je pokopan 1985. Zauzimao se za proces beatifikacije sluge Božjega Petra Barbarića, našega maturanta u Travniku, koji je umro na glasu svetosti (1897.). Blagoslivljao je ili posvećivao novosagrađene crkve i oltare. Sam pazio na uredno i dostojno slavljenje sv. liturgije i druge opominjao ako bi se udaljavali od crkvenih pravila.   
      Služba upravljanja. Nakon povratka iz zatvora osnovao je tijekom vremena petnaest novih župa: Sutinu (obnovio) 1962., Polog 1963., Jare 1966., Buhovo  i Domanoviće 1969., Hutovo i Raskrižje 1971., Vinjane 1972., Čeljevo, Neum i Stjepan Krst 1974., Aladiniće i Gabelu Polje 1977., Zagorje i te katedralnu župu u Mostaru 1980. Pronalazio je crkvenu službu novim svećenicima u pastvi, unatoč svim nevoljama koje je doživljavao u vezi s provedbom odluka Svete Stolice iz 1899. i 1968. o predaji župa prema papinskom dekretu „Romanis Pontificibus“ iz 1975.  
      Poslao je od 1964. do 1980. dvanaest bogoslova i svećenika u inozemstvo na studij.
      Stavio je na raspolaganje za hrvatsku inozemnu pastvu trinaest biskupijskih svećenika.
      Dao je četvoricu svećenika u misije. I rado je omogućivao svećenicima odlazak u misije, radije nego i na studij i u inozemnu pastvu. A za to se hoće posebno misijsko zvanje. Znao je slušati, zato je znao i upravljati.    
      Sve u svemu: Petar je biskup velikih trpljenja i poniženja, ali i velike marljivosti i zauzetosti za ovu hercegovačku Crkvu, za opću Crkvu, „za Kraljevstvo Božje“, kako je sam stavio geslo na dan svoga biskupskog ređenja u Mostaru, na blagdan sv. Franje 1942.
      Prema Svetoj Stolici bio je vjeran od početka do kraja. Na odlasku u mirovinu nagradila ga je naslovom nadbiskupa.
      Hvala nadbiskupu Petru za njegovo vjerno služenje Bogu, Crkvi i narodu. Bog mu bio vječna nagrada!

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE