Vijesti
19. September 2019.
Foto:
Cnak

U subotu, 14. rujna 2019., biskup Ratko Perić proslavio je svoj Zlatni misnički jubilej. Na svečanoj sv. Misi u katedrali Marije Majke Crkve u 18.00 sati, koju je predvodio biskup slavljenik u koncelebraciji s biskupima i svećenicima a sudjelovalo veliko mnoštvo vjernika, propovijedao je banjolučki biskup Franjo Komarica. Propovijed biskupa Komarce prenosimo u cijelosti:  

Draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju,

cijenjeni prijatelji današnjeg Jubilarca!

dragi Kristovi vjernici laici,

dragi redovnici i redovnice,

draga braćo nadbiskupi, biskupi i svećenici!

Tebi. dragi brate, domaći biskupe Ratko, „Zlatni Jubilarče“, zahvaljujem za ukazano povjerenje, da u ovom osobito svečanom liturgijskom slavlju uputim prigodnu besjedu. – Malo si precijenio moje godine i snage kada si me zadužio da održim odjednom četiri propovijedi zbog četiri razloga, radi kojih smo se večeras okupili u ovoj Božjoj kući. Ne zamjeri, ako budu umjesto četiri – tri propovijedi, i to jedna za drugom. Pođimo redom.

1. - U početku bijaše Ljubav! Tako je! U početku Božje povijesti spasenja ljudskoga roda bila je Božja ljubav. To je nama kršćanima, vjerujem, dobro poznato. Sami smo toliko puta čitali i slušali riječi Evanđelja Isusova apostola Ivana: „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina, da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,17).

Božja je ljubav prema svijetu, osobito prema ljudskom rodu, doista neshvatljivo tako snažna da je Bog za spasenje svijeta i ljudskoga roda žrtvovao svoga Sina Jedinorođenca, dakle najveće i najdragocjenije što je imao, i to bez ikakva uvjeta, osim da taj njegov dar, ta žrtva od strane ljudskoga roda – od nas – bude prihvaćena. I u poslanici Rimljanima čitamo objavljenu Božju istinu: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? On, koji čak nije poštedio vlastitog Sina, a već ga je predao za sve nas, kako nam neće dati s njime i sve ostalo?“ (Rim 8,31b-32).

2. - Mi smo se večeras, na blagdan Uzvišenja sv. Križa, okupili u ovom posvećenom Božjem hramu oko toga žrtvovanog Božjeg Sina, Isusa Krista, Raspetoga i Uskrsloga, da mu zahvalimo za njegovo otkupiteljsko djelo na križu, kojim smo svi mi spašeni od vječne propasti i oslobođeni da ovdje na zemlji ne moramo robovati nikojemu stvorenju, ni vidljivom ni nevidljivom.

To je prvi razlog ovoga našeg vjerničkog svečanog slavlja.

Kristova smrt na križu nije tek Božje dopuštenje, nego je Božja izričita želja, Božja volja; ne kao neka zaslijepljena bezobzirnost, nego kao spasenjska ljubav Božja! – To je jedinstveni Božji dar, u kojemu se očituje samo Božje srce! U Kristovoj smrti na križu uključen je – i to najtješnje – sam Bog! Za nas je ljude sama bit Božja – u svakom pogledu nedokučiva. A povezana s Kristovom žrtvom na križu, Božja nam bit postaje vidljiva, prepoznatljiva – kao ljubav, i to univerzalna – prema svemu stvorenju; nije ograničena samo na neke dijelove toga stvorenja! To naglašava isti Isusov apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici, kada piše za Isusa da je „On žrtva pomirnica ne samo za naše grijehe nego za grijehe svega svijeta“ (1 Iv 2,2).

Bog je, dakle, svojom beskrajnom ljubavlju, stvorio nužne uvjete za definitivno naše vječno spasenje. Te uvjete, tu Božju utjelovljenu ljubav, mi, ljudi dužni smo uočiti i svojom vjerom zahvalno prihvatiti, te ih učiniti za sebe spasonosnom stvarnošću.

Kršćanstvo u Kristovu križu, kao simbolu njegova žrtvovanja, patnje i boli, njegove vjerodostojnosti, prepoznaje najviši ideal ljubavi; vidi objavu univerzalne Božje ljubavi koja ide do krajnjih granica. Ono u križu prepoznaje također i simbol nade; jer, ono shvaća i prihvaća Božju objavljenu istinu da se kroz patnju, smrt i uskrsnuće Isusovo očituje „Božja mudrost“, tj. da križ nije put prema konačnu slomu, konačnoj propasti, nego je put novomu početku u vječnom Presvetom Trojstvu! U križu kršćanstvo prepoznaje i Božje praštanje nama ljudima. „Krist ... kao veliki svećenik ... vlastitom krvi omogući nam vječno otkupljenje“ (Heb 9,11-12).

Sadržaj križa nije vjerodostojan i ne može pobijediti, ako onaj, tko se za njega bori ne prihvati da i sam bude razapet. Nema nekoga drugog zaobilaznog puta ni za Krista ni za Kristova vjernika i suradnika!

I mi, večeras ovdje sabrani, nalazimo se pred Isusovim vjerodostojnim, spasonosnim, golgotskim križem:

- ako u Isusovim mukama i smrti prepoznajemo objavu Božje ljubavi prema nama i cijelome svijetu (a ne groznu kaznu od nekoga osvetoljubiva Boga);

- ako učimo od Isusova primjera da naša vlastita patnja i križ ne vode bezizlazno u katastrofu; nego – ako svoju patnju podnosimo i križ svoj nosimo zajedno s Isusom iz ljubavi prema svome spasenju i spasenju drugih ljudi – da onda i ta patnja i taj križ vodi k novom, vječnom životu s Bogom; i

- ako svojim shvaćanjem i prihvaćanjem ove „Božje mudrosti“ steknemo odvažnost da svoje – često ne lagodno – životno zemaljsko putovanje nastavljamo s nadom, s pouzdanjem u Božju zagarantiranu nam pomoć i praštanje.

U Kristovoj žrtvi i smrti na križu mi prepoznajemo također Boga, odnosno Krista kao Dobroga Pastira, koji daje svoj život za sve svoje ovce, tražeći neumorno i onu stotu – svojom ili tuđom krivicom - zabludjelu, zalutalu ovcu, kojoj prijeti propast i vječna nesreća.

Zato mi, kao članovi Kristove Crkve, Kristove zajednice u nadi spašenih, potaknuti riječima apostola Pavla iz njegove poslanice Galaćanima, radosno i osvjedočeno proglašavamo – urbi et orbi – i sebi i drugima, kako je naša obveza da se „hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista“, jer je „u njemu spas, život i uskrsnuće naše“ (Gal 6,14).

Na temelju takve naše vjere u jedinstvenu vrijednost Kristove muke i smrti na križu i s obzirom na naš konkretan život, na naše svjesno sudjelovanje u tom spasenjskom Kristovu djelu našom ljubavlju prema Kristu i njegovom božanskom nauku, mi opravdano – i ne samo večeras – svjesno izgovaramo (pjevajući) riječi liturgijske pjesme: „Častimo te, križu sveti, na kom umre Isus naš, na života tamnoj stazi kao zvijezda ti nam sjaš... Ti u tuzi i veselju križu bud' nam zastava; ti nas vjerne Bogu vodi preko svijeta varava!“ (br. 481,1.4.)

Mi smo svjedoci kako možemo danas u ovom našem životnom okruženju vidjeti križ na mnogo mjestâ i u različitim oblicima: na zvonicima crkava, na grobljima, uz putove ili na raskrižjima, na našim poljima i vrhovima brda i planina – (ne samo na ovdašnjem Humu!); u našim stanovima; o vratu, na prsima ili odjeći djevojaka i mladića, žena i muškaraca, odraslih i djece; i da su ti križevi napravljeni od kamena, od drveta, željeza, od drugih metala, stakla, slame, cvijeća i dr.

Od onih koji su te križeve postavili, ili ih nose na sebi, ili ih promatraju, s pravom se smije očekivati da u njima prepoznaju onaj grubi i teški križ koji je prije dvije tisuće godina bio uzdignut na Golgoti u Jeruzalemu, a koji je najprije nosio i pod njim padao i na kojem je visio i umro za spasenje naše i cijeloga svijeta utjelovljeni Sin Božji, a sada Uskrsli i neuništivi Gospodar Neba i zemlje, i božanski pravedni Sudac svim živima i mrtvima!

Ako dakle tvrdimo da znademo vrijednost i cijenu toga svetog znaka našega spasenja, onda ne bismo smjeli nikada sebi dozvoliti da taj grubi i teški Kristov križ preoblikujemo u štap, prikladan za našu bezbrižnu šetnju ovom zemljom!

Kao kršćani također ne smijemo dozvoliti – barem u našem životnom okruženju – da se ovaj, za sve nas najsvetiji znak, odbaci kao bezvrijedan ili staromodan predmet na smetlište naše osobne, naše nacionalne ili pak svjetske povijesti!

Nego, i ubuduće čuvajmo ljubomorno u svojim obiteljima, u svojim ustanovama, u svojim župnim zajednicama križ kao središte naše svete vjere!

Ne stidimo ga se ni javno nositi pa i kad se, možda, nađemo u tuđem svijetu, i u onom životnom okruženju gdje to danas više nije „moda“! Pokažimo drugima da smo dobro i temeljito poučeni u svome kršćanskom identitetu – kako od svojih roditelja, tako i od svojih svećenika i biskupâ!

3. - Koji je drugi razlog našega večerašnjeg vjerničkog slavlja?

On se tiče poglavito  i posebno jednoga člana naše večerašnje liturgijske zajednice, a onda – posredno – i svih nas drugih. Radi se o ovogodišnjem „zlatnom jubilarcu“ – svećeniku Isusa Krista, našem bratu po krsnoj milosti i po punini svetoga Reda, među nama nazočnom, ovdašnjem biskupu ordinariju ove Mostarsko-duvanjske biskupije Ratku Periću, koji je ujedno i trajni apostolski upravitelj svoje zavičajne Biskupije trebinjsko-mrkanske.

On, kako znamo, upravo na današnju svetkovinu slavi također i 27. obljetnicu svoga biskupskog ređenja. Takav izvanredan dvostruki razlog svećeničkoga zlatnog jubileja i visoke godišnjice biskupskog ređenja zaslužuje da se na njihove sadržaje barem sažeto podsjetimo, kako bismo što iskrenije Trojedinom Bogu, zajedno s časnim Jubilarcem također zahvalili za taj njegov izvanredan, iznimno velik dar.

Tko našega Jubilarca imalo poznaje, vjerujem da također znade kako je njemu osobno malo stalo do njegove vlastite osobe. Svih proteklih 50 godina svoga iznimno dinamična i plodna svećeništva, on se nije umarao da, prema snagama svoga uma, srca i tijela, uz pomoć Božje milosti, ispunja  one zadaće za koje je bio opunomoćen i zadužen svojim svećeničkim ređenjem.

Inicijativa za svećeničko zvanje i poslanje našega Jubilarca bila je kod Gospodara vinograda, njive, žetve, koji zove sebi radnike i suradnike i povjerava im – kao upraviteljima – svoja blaga, svoj vinograd, svoju njivu. Naš „zlatni jubilarac“ dobro je znao, da je poput sv. apostola Pavla milošću Božjom to što jest (usp. 1 Kor 15,10). Sigurno je bezbroj puta sam sebi i drugima oko sebe ponavljao Apostolove riječi: „Neka nas ljudi smatraju kao sluge Kristove i upravitelje Božjih tajna!“ (1 Kor 4,1-2).

Ti si, dragi brate Ratko, toga bio dobro svjestan kod svoga svećeničkog ređenja prije 50 godina. Kao „upravitelj Božjih tajna“, tj. Kristovih dobara, bio si tada posvećen da naviještaš Evanđelje, da posvećuješ vjernike i prinosiš žrtvu Novoga saveza. Znao si da Ti nisi vlasnik svega toga, nego si i sam najprije primatelj, sa zadatkom da primljeno drugima oko sebe podijeliš i to u što kvalitetnijem obliku i u što većoj količini! Znao si da ne dolaziš i ne nastupaš u svoje ime, nego da si, kako veli apostol Pavao „drugi Krist“ i da je zadaća cijeloga Tvog života, svih Tvojih planova, razmišljanja i cjelokupna rada – intelektualnog, duhovnog i pastoralnog – približiti Kristovo djelo spasenja svim ljudima.

Također Ti je bilo poznato, a i životne prilike i neprilike to su Ti potvrdile, da je često jedno teoretski sve to znati, a drugo je to znanje svakodnevno pretakati u konkretan život, obavljajući savjesno povjeren Ti posao. Iako si se, zasigurno, trudio da tako doista i bude, nerijetko si i Ti doživio kod samoga sebe ispunjenje Kristova upozorenja svima nama: „Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo“ (Mt 26,41).

Živeći tijekom prva dva desetljeća svjesno i savjesno svoje svećeništvo u obavljanju odgovornih crkvenih službi – u župnom pastoralu, te osobito u obrazovanju i odgoju budućih svećenika u svojoj biskupiji, u svojoj metropoliji te konačno u cijelom svome hrvatskom narodu, i to u središtu kršćanstva, Ti si se osvjedočio da svaki istinski i sretni Kristov svećenik treba svakodnevno sve više ponirati u sadržaj i bremenitost, pa zato i odgovornost svoga  uzvišena zvanja. Tvoj prvotni, mladomisnički žar, tijekom svih potonjih dvadeset i više godina, nije bio splasnuo, nego se milošću Božjom svakodnevno uvijek iznova pročišćavao i učvršćivao.

Obnašajući – dulje od desetljeća –u Vječnome gradu, najodgovorniju crkvenu službu u odgoju i obrazovanju generacijâ budućih odgojitelja i učitelja svećeničkih kandidata u cijelom našem hrvatskom narodu, Ti si, dragi brate, Ratko, bio svjestan da, ono što je Crkvi potrebno – i to ne samo u našem narodu i ne samo danas – jesu ljudi, ondnosno oni zaređeni svećenici, u kojima poniznost i poslušnost nisu manji nego strast za Božjom objavljenom istinom; da su joj potrebni ljudi koji daju svjedočanstvo za Krista, ubijena i uskrsla, unatoč svim mogućim neshvaćanjima, izrugivanjima, omalovažavanjima i napadanjima, koji ih mogu snaći. Potrebni su nam svećenici koji Crkvu i njezino poslanje vole više nego možebitnu udobnost i lagodnost njezine vlastite sudbine.

S tom i takvom sviješću primio si, dragi Ratko, spremno, pod kraj proljeća godine 1992. – tijekom obnašanja službe rektora Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u  Rimu – zamolbu i odluku Nasljednika apostola Petra, sv. pape Ivana Pavla II., da u svojoj domovini preuzmeš novu, iznimno tešku i odgovornu zadaću nasljednikâ tadašnjega prvog pastira dviju ovdašnjih hercegovačkih biskupija Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske.

Kao ni Tvojim prethodnicima na učiteljskoj i pastirskoj službi ove mjesne Crkve tijekom njezina – duljeg od stoljeća – postojanja, nije ni Tebi, dragi biskupe Ratko, bilo omogućeno da budeš zaređen za biskupa u svojoj katedrali koja je svoju izgradnju čekala – kao ni jedna druga u cijelom našem okruženju, – čak cijelo jedno stoljeće! Zbog tadašnjih ratnih razaranja ovoga grada i ove katedrale, posvećene Gospi, Majci Crkve, primio si puninu sv. Reda u jednoj od tada nedovršenih župnih Gospinih crkava Trebinjske biskupije, u crkvi Gospe od zdravlja, u Neumu. Spremno si i Ti tada pred Božjim okupljenim narodom javno obećao da ćeš – potpomognut milošću Duha Svetoga, te molitvom i ljubavlju povjerena Ti Božjega naroda – sve do smrti savjesno i besprijekorno vršiti posebno odgovornu službu – od apostolâ povjerenu, i Tebi u biskupskom ređenju predanu.

Dobro svjestan velike i mnogostruke drame u kojoj se u času Tvoga biskupskog imenovanja i ređenja nalazila Kristova Crkva u dragoj Ti domovini Hercegovini, promišljeno si uzeo tada sebi za geslo svoje nove, crkvene službe riječi apostola Pavla i njegova druga u propovijedanju Evanđelja sv. Barnabe „Kroz mnoge nam je nevolje ući u Kraljevstvo Božje“ (Dj 14,22).

A onda su se počele redati godine Tvoje dinamične i brojnim – očekivanim i neočekivanim – događanjima bremenite službe – do sada njih punih dvadeset i sedam!

Bilo je tijekom tih godina radosnih i utješnih trenutaka, poput onih koje su imala trojica izabranih Isusovih učenika na brdu Taboru. Ali, nije nedostajalo ni danâ ni tjedanâ tjeskobe, mraka, osjećaja totalne nemoći pred silama zla, kao ni trenutaka kušnje, vapaja, padanja pod križem vlastitih slabosti ili pak nevolja i neprihvaćanja pa čak i od strane nekih Tvojih bližnjih, članova Tvoje biskupije. I u tim neprilikama imao si pred očima Krista s križem. Znao si da od onoga vremena kada je Isus s trnovom krunom na glavi bio razapet na križu, koji je prije toga nosio, mogu istina, pravda i ljubav ovom zemljom – pa i ovom hercegovačkom – hoditi samo s trnovom krunom na glavi!

Bilo je za Tebe također i mnogo izazova, problema, potrebe za odricanjem i za prilagođavanjem na nove, nepoznate i neuobičajene korake i staze predvodnika mnoge Tvoje braće i sestara u vjeri.

Također Ti je, kao biskupu Katoličke, tj. sveopće Crkve, dodatno, bilo dano upoznati dramatičnu stvarnost današnjega svijeta, koja zahvaća i guši brojna društvena uređenja državâ, a nažalost i crkvene zajednice u nekim zemljama i sredinama – pa i ovoga našega, nekoć kršćanskoga kontinenta. Svjedok si, zajedno s nama, sve veće ogrezlosti u sebičnost, indiferentnost, samozadovoljstvo i samodostatnost;

sve većeg udaljavanja od Božjega zakona i odbacivanja Božjega plana spasenja  čovjeka;

sve proširenijega fatalnog zatamnjenja čovjekove bogolikosti, prljanja i zarobljavanja grijehom ljudskog adostojanstva čak i kod brojnih naših sugrađana.

U cjelokupnom tom vrtlogu i labirintu, udaran valovima moralna propadanja i šiban vjetrovima jeftina, površna pomodarstva, Ti, dragi brate u biskupskoj službi Ratko, nisi izgubio kompas niti ispustio iz ruku kormilo povjerenih Ti ovdašnjih hercegovačkih Crkava.

Duboko si bio osvjedočen da Uskrsli i danas živi u svojoj Crkvi – također i u ovoj ovdašnjoj – djelotvorni Spasitelj svijeta Isus Krist, uvijek iznova pruža svoju božansku pomoć i jakost, osobito svojom Božanskom Riječju i svetim sakramentima! Zato si se neumorno trudio – u zgodno i u nezgodno vrijeme (usp. 2 Tim 4,2) – usmeno i napismeno – poticati svoje bližnje – svećenike i redovnike, redovnice i Kristove vjernike laike, da se oni trude oko ostvarenja svoga životnog zaduženja i svoga povijesnog poslanja. Zacijelo Te je pri tome podržavalo Tvoje osobno uvjerenje, tj.: ako svi oni, koji su mi povjereni, budu u svome srcu imali i njegovali sveti Kristov zakon prema Bogu i prema svome bližnjemu, oni će biti u stanju u svome životnom okruženju i u ovom našem vremenu, dati pravi odgovor svakome koji od njih zatraži obrazloženje kršćanske nade koja je u njima, kako je to od kršćana očekivao još davno, u prvim desetljećima povijesti Crkve, i sv. Petar apostol (usp. 1 Petr 3,15).

Osim svoga neumorna, mnogostruka rada za dobro povjerenih Ti Kristovih vjernika u dvjema ovdašnjim hercegovačkim biskupijama, Ti si, dragi brate Ratko, stavljao jednako tako spremno snage svoga uma i srca i u korist Crkve na području cijele naše Metropolije, a onda i cijeloga našega hrvatskog naroda: – u djelovanju naše Biskupske konferencije i njezinih tijelâ, te u radu tijelâ Svete Stolice.

Cijeloga svoga svećeničkog i biskupskog života i služenja trudio si se nalikovati onom savjesnom sluzi iz Isusove prispodobe, kojemu je gospodar povjerio pet talenata, a on „ode i počne raditi s njima te zaradi i drugih pet“ (Mt 25,15-16). Znadeš dobro da ga je zbog toga gospodar pohvalio i uveo ga u svoju vječnu radost!

I ja Ti za sve ono dobro, što si kao svećenik i kao biskup učinio, ne samo meni osobno i mojoj biskupiji, od srca najiskrenije zahvaljujem!

4. - Osim već spomenuta dva, odnosno tri razloga ovoga našega večerašnjega svečana vjerničkoga slavlja, ima još i treći, odnosno četvrti razlog, koji vi, dragi svećenici, redovnice i vjernici laici – s razlogom, ne propuštate – na ovaj dan – svetkovinski spomenuti i prisjetiti se njegova sadržaja i značenja za vas i cijelu ovu biskupiju. Dolikuje da se i na njegov sadržaj kratko podsjetimo.

To je godišnjica posvete ove katedrale – ove godine tridesetdeveta!

Bogu se posvećuje jedno zdanje – katedrala, crkva, kapelica – da bi bila sveta; tj. da bi bila kuća žive Božje Crkve, ujedinjene u Kristu po Njegovu Duhu, i kao Crkva u ime Kristovo bila zauzeta da pomiri i oživi svijet služeći Evanđelju i ljubavi. Liturgijski nas propisi poučavaju da je katedrala ona crkva u kojoj se nalazi biskupova katedra, tj. biskupova učiteljska stolica – a biskup je glavni učitelj vjere! – kao znak učiteljstva i vlasti pastira mjesne Crkve (biskupije) i kao znak jedinstva onih koji vjeruju onom vjerom što je biskup, kao pastir povjerena mu Kristova stada, naviješta. – Katedralna je crkva zbog veličanstvena zdanja znak onoga duhovnog hrama koji se izgrađuje unutra u dušama, te blista veličanstvenošću božanske milosti u duhu onih riječi apostola iz poslanice Korinćanima 6,16: „Mi smo hram Boga živoga“.

Katedrala je također izrazita slika one nevidljive Kristove Crkve, koja na cijelom svijetu i moli i pjeva i klanja se. Zato se katedralna crkva punim pravom mora smatrati središtem liturgijskoga života biskupije. Stoga na prikladne načine treba u vjerničke duše utiskivati ljubav i poštovanje prema katedralnoj crkvi. Tomu mnogo pridonosi godišnja proslava, tj. obljetnička svetkovina njezina posvećenja, a to je slučaj i večeras! Tako glase crkveni propisi i liturgijske odredbe (usp. Biskupski ceremonijal, br. 42-45).

Vi ste, dragi domaći vjernici, redovnice i svećenici tijekom proteklih godina, na današnji svečani dan najčešće – osobno od svoga revnoga biskupa, našega ovogodišnjega „zlatnog jubilarca“ – slušali o svojevrsnoj, jedinstvenoj drami koja je – najprije tijekom mnogih desetljeća – nezgodna i zgodna vremena – pratila pripremu pa odgađanje gradnje katedrale; zatim konačno i samu gradnju i posvetu prije 39 godina, te ratno razaranje 90-ih godina i poratnu obnovu ove „majke svih crkava“ vaše, drage mi, biskupije.

U toj 14 desetljeća dugoj drami prepoznajemo radosno, svjetlosno, žalosno i slavno lice samoga Krista Gospodina. U zajedništvu s Marijom, Majkom Isusovom i Majkom Crkve Isusove, koja, kako veli Sveto Pismo, pohranjivaše sve te uspomene u svome srcu (usp. Lk 2,51), u vjeri i mi prihvaćamo razloge nade, koja je u nama. Kao hodočasnici na ovom svijetu, na kojem za nas nema trajna boravka, idemo i mi sve bliže k Isusu, umrlom i uskrslom Gospodinu našega života, koji za sebe reče: „Kada budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ i  „Dođite k meni svi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti ... učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca“ (Iv 12,32; Mt 11,28.29).

Posveta katedrale i godišnja proslava njezina posvećenja značajan je događaj za jednu mjesnu Crkvu – za jednu biskupiju. To je slavlje obiteljskog doma i svih ukućana, svih pripadnika jedne biskupijske zajednice. Zato se s pravom očekuje od nas, okupljenih večeras na ovom svečanom slavlju, u povodu godišnjice posvete ove katedrale, da usrdno zazivamo Božju milost i duhovnu okrjepu za uspješan nastavak hodočašća svih vas, članova Božjega naroda ove biskupije, koji se okupljate tijekom liturgijske godine, ovdje oko svoga biskupa, kako bi ovaj Božji dom bio otvoren:

– da molimo Boga i za sve one koji traže zaštitu i pomoć za dušu i tijelo;

– koji žele moliti i hvaliti Boga u pjesmama;

– za one koji su  opterećeni teškim jarmom grijeha ili drugih vrsta životnih nevolja;

– kao i za one koji mole Božju pomoć za  svoje bližnje, za svoje sunarodnjake i suvremenike i svoje pokojne.

5. - Draga braćo i sestre u Kristu, Spasitelju, molimo stoga, večeras i mi svi zajedno, da iz ovoga Bogu posvećena hrama sadašnjem i budućim pokoljenjima Kristovih vjernika ovoga grada i ove biskupije, odjekuje objavljena Božja istina – i o Bogu i o nama ljudima, Božjim miljenicima!

Neka se u ovoj katedrali i ubuduće sastaje Nebo sa Zemljom, da tu  našu Zemlju, zaraženu gubom raznovrsnih grijeha, očisti i učini je bogatom dobrim plodovima za ovozemaljski i vječni život njezinih stanovnika!

Neka se ovdje i  ubuduće čovjek odaziva Božjem pozivu na pomirenje s Bogom, svojim Stvoriteljem i milosrdnim Spasiteljem i na izmirenje s braćom ljudima!

Neka se ovdje i ubuduće zaziva blagoslov i pomoć Božja i majčinski zagovor Presvete Bogorodice Marije, Majke Crkve na sve članove ove biskupijske zajednice, ovoga grada, ove države, cijele Crkve i cijeloga svijeta!

Neka u ovoj lijepo obnovljenoj katedrali što češće odzvanjaju riječi liturgijske pjesme predviđene upravo za ovakve prigode: „Iz ovog svetog šatora i majke sviju crkava, nek srca nova izlaze da grad i svijet nam mijenjaju!

Za tvoju ljubav očinsku, po svetim nam pastirima, što vodiše nas u vjeri mi Tebi – Kralju nebeski – hvalu dajemo“!

A našem sadašnjem pastiru – „zlatnom jubilarcu“ molimo svi zajedno Gospodina da mu i ubuduće udjeljuje svoje milosti, da on nastavi dostojno vršiti svoju pastirsku i učiteljsku službu i kao vjeran djelitelj Božjih svetih otajstava – zajedno s povjerenim mu Kristovim vjernicima, prispije u vječni život!

Mi svi pak i ovom svečanom - mnogostrukom - prigodom obnovimo i pojedinačno i zajednički zavjet naših nezaboravnih vjernih predaka, sadržan i izražen u poznatim crkvenim pjesmama:

„Zastava nas sveta vodi Pobjednika Krista,

mučenička krv se na njoj kao sunce blista!

Znademo za kim stupamo,

Vođa je nama Svevišnji Bog

Hrvat – katolik će uvijek ostati

uz Krista, Kralja svog!“

„Isusu ljubavlju uzvratimo,

srce mu svoje ne uskratimo!“ Amen! Tako neka bude!

+ Franjo Komarica

biskup banjolučki

POVEZANI ČLANCI

05. kol 2020
Biskup Ratko Perić
05. kol 2020
Biskup Ratko Perić

NAJČITANIJE

05. kol 2020
Biskup Ratko Perić
05. kol 2020
Biskup Ratko Perić