Vijesti
08. May 2014.
Foto:
nepoznato

     U četvrtak, 8. svibnja 2014., na rođendan blaženoga kardinala Alojzija Stepinca (rođen 1898.), kojega bi uskoro, ako Bog da, papa Franjo proglasio svecem, maturanti iz 12 srednjih škola u Mostara došli su u podne na sv. Misu u Mostarsku katedralu da zahvale Bogu na uspješno završenih 12 razreda osnovno-srednjega školovanja. Moglo je biti oko 400 maturanta i maturantica. Misu je predvodio biskup Ratko Perić, a s njim su koncelebrirali don Mladen Šutalo, povjerenik za mlade; don Tomislav Ljuban, tajnik; i don Davor Berezovski, katedralni kapelan. Maturanti su pjevali, čitali misno čitanje i izgovorili molitvu vjernika.

     Don Mladen je predstavio škole: Srednja strojarska škola Fausta Vrančića; Srednja medicinska škola Sestara milosrdnica; Srednja ekonomska škola Joze Martinovića; Gimnazija fra Grge Martića; Gimnazija Mostar; Internacionalna privatna gimnazija; Srednja prometna škola; Srednja elektrotehnička škola Ruđera Boškovića; Srednja građevinska škola Jurja Dalmatinca; Srednja turističko-ugostiteljska škola; Glazbena škola Ivana pl. Zajca; Srednja škola likovnih umjetnosti fra Gabrijela Jurkića. Don Mladen je maturantima rekao: "Život je neponovljiv i zato veoma ozbiljan. I odgovoran. Neki će od vas nastaviti druženje s knjigom, a neki će se opredijeliti za posao - ako ga uspijete pronaći. Dao Bog!"

     Biskup je u početku podsjetio maturante da su prije 3-4 godine bili pred ovom istom katedralom na svetkovinu Duha Svetoga i primili sedam njegovih darova. Jesu li se primili ti Duhovi darovi? Kako je s razborom, s razumom? Jeste li uzrasli u razumnosti birajući ono što je Božje? Ili su možda neki mislili da ima u godini dana, maturijada, brucošijada, kada je dopušteno iskočiti iz pameti i iz moralnoga reda, i biti nerazuman, nerazborit, jadan, u moralnoj kaljuži?

     Ova sv. Misa za sve vas i za sve maturante u Hercegovini, da vas Bog uputi svojim putom, Misa za vaše roditelje, za sve vaše nastavnike i odgojitelje kao zahvalnica za njihovo obrazovno-odgojno djelo.   

      Biskup je nakon pročitana dnevnoga Evanđelja održao nagovor koji ovdje prenosimo:  

PONIZNOST – UVJET USPJEHA I SPASA

     Dragi mostarski maturanti!

     Hajmo nekoliko riječi o jednoj riječi ili vrlini koju vi, maturanti, možda uopće ne volite, a bez koje nema ni uspjeha ni spasa; ta je riječ poniznost do koje se dolazi osobito putem patnje i poniženja. Možda biste voljeli da vam govorim po ponosu, a ne o poniznosti.  

     Poniznost znači ponizno po-nizini pješačiti, hoditi, ići. Po niskoj zemlji, a ne s glavom iznad oblaka. I latinski pojam humilis/ponizan ima veze s humusom, sa zemljom, nizinom. Od humusa dolazi i naziv našega Huma iznad Mostara do kojega se dolazi s pomoću četrnaest postaja Križnoga puta.

     Poniznost je smjerno priznanje svoje nemoći i ovisnosti o drugome. I zato je uvjet za stjecanje Božje pomoći i mudrosti; sredstvo vremenita uspjeha i vječnoga spasa.

     Na poniznost nas navode osobito tri ljudske pojave, na koje smo inače nerijetko preponosni, a sve nosimo „u glinenim posudama“ (2 Kor 4,7): živica tijela, žigica razuma i žica ćudoređa.

     1 - Jadna fizička konstitucija. Posve ovisimo o drugima, o svojim roditeljima ne samo od začeća do rođenja, i do sedme godine kada pomalja žmigavac razuma, nego čak i do svoje punoljetne granice kada još nismo došli do samostalne pameti, jer nam oni, ti roditelji, sve osiguravaju: od hrane do stana, od učenja do zaposlenja, do ženidbe ili udaje, i još malo dulje. Nitko sebi ne može dati zdravlja koliko želi, niti ga drugi može dati. A kada se počne osipati, nikako ga zaustaviti prije smrti. Otiđi na Bijeli Brijeg, porazgovori s pacijentima raznih odjeljenja pa ćeš čuti kako smo jadni. Bez obzira odakle patnja dolazila, vidimo da u životu, kada prevalimo određenu dob, primjećujemo na sebi sustavne fizičke promjene nagore: 

     smanjuju nam se potrebni vitamini i proteini, a povećava se šećer u krvi;

     učestalo znojenje i usporeno disanje, makar se i ne uspinjali pješke uza stranu;

     što nam se ubrzanije gubi očinji vid, to nam jače skače i očinji i drugi tlak;

     kako nam se više gubi ušni sluh, tako se povećava ušni šum do zaglušnosti - smeta nam i jedno i drugo, i to još neugodnije od očinjega nevida i svakovrsna tlaka;

     kako nam ispadaju izglodani zubi, tako nam po crijevima bujaju polipi koji se hrane željezom iz krvi i ne odstranjuju se bez kirurškoga zahvata;

     a kada se utroba rastvori, onda se primijete i druga oštećenja: na gušterači, na jetri, na plućima, u želudcu ili u žuči itd.; više puta samo: otvori i zatvori!

     Nije nam drago, jer nije zdravo, ni ono što se neprirodno umanjuje i sužava ni ono što se neobično umnaža i pojačava. Ono što se umanjuje, nimalo nam ne godi; a ono što se povećava, uvelike nam škodi. To nam je tjelesni zakon raspadanja, bez obzira koliko mi to nadoknađivali neprirodnim naočalama, ušnim spravama, umjetnim zubalima, pacemakerima, mazama, prašinom ili tekućinom.

     Čime se to ti hvališ, vrli maturante i maturantice - tjelesnom konstitucijom u kojoj nosiš zakon raspadljivosti, trulosti i smrti?

     2 - Bijedna inteligencija. Mi ljudi kao stvorenja imamo u sebi sliku i priliku Božju: Bogu smo slični po daru razuma i slobodne volje. A gle kakvi smo i tolišni smo po razumu ili intelektu: idemo u školu četiri osnovne, pa druge četiri osnovne, pa treće četiri o/srednje, pa neki četiri ili pet godina fakulteta, netko završi s diplomom, netko na ulici; oko 60% studenata nikada ne diplomira. A pri tome svemu slabo shvaćanje gradiva, još slabije pamćenje bilo kakva štiva - ne zapamtimo ni dva posto od onoga što čujemo na satu predavanja ili pročitamo iz knjige - a najslabije nam zaključivanje, razmišljanje, pogotovo u odnosu na budućnost, koja uopće nije u našoj moći. Resi nas dakle preobilno neznanje i sustavan zaborav. Nevjerojatno koliko nam u životu nedostaje zrele logike i zdrave memorije; i što više zalazimo u godine, ne postajemo pametniji, nego senilniji. Ne možemo naučiti što bismo htjeli, niti zapamtiti što bi trebalo, niti se sjetiti kada nam nešto zatreba, pogotovo na ispitu kada nas profesor pita, niti možemo razumjeti koji je smisao života, pogotovo ovoga patničkoga.

     Uostalom i da sve razumijemo što se nalazi na ovome svijetu, sva ta beskrajna enciklopedijska mnoštva podijeljena u 50 znanstvenih užih polja u kojima rastu 243 bujne grane znanosti, koje otkrivaju sve od početka svijeta, od začetka čovjeka, od prirode do duše, od rađanja do smrti, svu fiziku i malo metafizike. Ti završavaš srednju školu a ostale ti sve grane znanosti u koje nisi pravo ni primirisao, a sada ćeš, nastaviš li, izabrati samo jednu od 243 grane. Zato zauzmi posljednje mjesto poniznosti i ne daj se s toga položaja bez velika jada! Kada su prošle godine maturante u jednom našem gradu pitali da pred televizijom sažmu svoje osnovno i srednje školovanje „u tri riječi“, jedan je duhovito provalio: "Sjedi doli, jedan!" Eto tri riječi! Eto istine! Eto tijeka školovanja i što je zapamtio iz 12 razreda trljanja klupa!

     Čime se to oholiš, ponosni maturante i maturantice - inteligencijom u kojoj nosiš zakon neshvaćanja i zaboravljanja?

     Uostalom, ne ćemo se znanjem spasiti. Ne spašavaju nas podatci povijesni, zemljopisni, prirodopisni, leksikonski; ne spašavamo se razumom, nego vjerom, povjerenjem u Božju providnost i pouzdanjem u milosrdni sud Božji. Isus nam daje i od nas traži osobnu vjeru u njegovu moć i pomoć.

     3 - Bijedan moralni značaj da ne može kukavniji. Ne možemo činiti što hoćemo niti postići što odlučimo; „ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim - to činim“, veli Apostol Rimljanima (7,15). A ono što bismo trebali činiti, to ne radimo, pa se ljutimo, živciramo, griješimo i kajemo se. Odlučimo da ne ćemo više griješiti, ne možemo ni blizu ostvariti. Koliko pokušaja - toliko promašaja. Neprestano posrćemo, ispovijedamo se, dižemo se, padamo, odlučujemo, i sve iznova. Koliko smo obavili sv. ispovijedi, primili sv. pričesti, pročitali vjerskih članaka, jesmo li se temeljito obratili? Ili smo još uvijek u moralnoj kaljuži?

     „Ah, čijem si se zahvalila tašta ljudska oholasti, sve što više širiš krila…“

     Ograničeni smo u ljudskom pravu: nismo vlasnici ni svoje pameti, ni slobode, ni svoga tijela. Ne možemo se ni roditi ni umrijeti kada mi hoćemo. Sva nam se prava u hipu mogu oduzeti, ne znamo ni kako, ni od koga. Samo nas nema. Netko drugi nama upravlja kao Gospodar, Vlasnik, pa ili mi to priznali ili ne priznali. Ograničeni smo ne samo kao pojedinci, nego i kao društvo. Da te ne mučim pričom o društvenoj recesiji: kako se jednima smanjuju penzije, tako se drugima povećavaju kamate na kredite, a svima se nezaustavljivo povećava depresija duha i tijela. Sveopća nezaposlenost, bijeg mladih i sposobnih iz hrvatske EU u njemačku EU, ekonomske prijevare i pljačke, bankarske malverzacije, političke manipulacije, bogaćenje bogatih, a siromašenje siromašnih.

     A u nama nema jače i dublje težnje od nadilaženja ovoga ograničena vremena i prostora, životne kondicije i konstitucije. Željeli bismo živjeti zauvijek, i to zdravi i mladi, razumni i slobodni. A sve nas smeta na ovome svijetu - bolesti, umori, nerazumijevanja, neuspjesi, starost, da ne živimo ni zdravi, ni mladi, ni pametni, ni slobodni. A pogotovo nam je patnja i konačna smrt - jednom riječju križ - zapreka da se protegnemo mišlju, riječju, željom i djelom u vječnost, osim ako križ uzmemo kao sredstvo spasenja.  

    Bez Boga ne možemo ništa - Bez Božje mudrosti i razbora, bez njegova znanja i savjeta, bez njegove jakosti i dara strahopoštovanja sve je naše - šaka jada. „Bez Božanstva tvojega čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu“, pjevamo u himnu Duhu Svetomu. Bog nas ne da iz svoje ruke, ispod svoga nadzora. O njemu posve ovisimo. Milost je njegova i ovo naše htijenje i ovo naše djelovanje. Bez njegove pomoći ne možemo opsluživati njegova zakona. Svima nam je ostavio mogućnosti da se spašavamo po skrušenu kajanju za ono što smo počinili zla, i za ono što smo propustili dobra. Eto istinske potrebe poniznosti, jer ohol se čovjek ne kaje! Božji je dar naš spas, a ne naše zasluge. Ali hoće se i ovo naše malo suradnje, naše prihvaćanje Božjega dara.

     Dragi maturanti, budite iznad svega zahvalni Bogu, zatim svojim roditeljima, koji su vam, odmah poslije Boga, najviše dali, pa onoj plejadi učitelja, vjeroučitelja, nastavnika, profesora, odgojitelja, koji su vam pokušavali dati gen svoje pameti i poštenja da budete netko i nešto, a ne nitko i ništa. Ovisi o vama što ćete biti. Budite i vi sutra učitelji drugima! Umjesto da budete preponosni, budi samo ponizni! Bog ohole ponizuje, a ponizne uzvisuje!

Duh vas Božji ravnim putom vodio i za sebe čuvao!

POVEZANI ČLANCI

21. svibnja 2018
KIUM
19. svibnja 2018
KIUM

NAJČITANIJE

21. svibnja 2018
KIUM
19. svibnja 2018
KIUM