Vijesti
06. May 2015.
Foto:
nepoznato

I ove godine, kao i prošle, biskup Ratko Perić predvodio je Misu zahvalnicu mostarskih maturanata u katedrali Marije Majke Crkve. Točno u podne, u srijedu 6. svibnja, s biskupom su izašla četvorica koncelebranata: don Ante Pavlović, predstojnik Teološko-katehetskog instituta; Mladen Šutalo, župnik Sv. Ivana, apostola i evanđelista; don Tomislav Ljuban, tajnik; don Davor Berezovski, župni vikar u katedrali; i katedralni đakon Josip Čule. Srednjoškolci i srednjoškolke preuzeli su misno čitanje, molitvu vjerniku i misne pjesme. Katedrala puna maturanata. 

     U početku misnoga obreda biskup je pozdravio ravnatelje Srednjih škola i razrednike maturantskih odjeljenja iz 11 Srednjih škola (učenici Glazbene škole priključeni su kao maturanti jednoj od Srednjih škola). Pozdravio je i maturante kojih u Mostaru ima preko devet stotina, i to oko polovica iz Mostara, a druga polovica iz razih drugih mjesta iz Hercegovine.

     Biskup nije zaboravio maturantima spomenuti i jednoga davnog i izvrsnog maturanta, sjemeništarca Petra Barbarića iz Klobuka koji nije maturirao u Travničkoj gimnaziji koju je pohađao osam godina (1889.-1897.), jer je dva mjeseca prije maturalnog ispita preminuo na glasu svetosti. "Maturirao je pred Bogom", koji ga je po dijecezanskom procesu (1938.-1943.) učinio "Slugom Božjim", a po nedavnom Papinu dekretu o junačkim krjepostima, od 18. ožujka 2015., i "Časnim Slugom Božjim". Da je Petar postao svećenik, vjerujemo da bi bio svet svećenik. Može Bog dati da među vama, maturantima, i danas ima onih koji bi željeli nastaviti Petrovim stopama, završiti maturu i bogosloviju i postati vrijedni svećenici. Molimo na tu nakanu!

     Na kraju svete Mise otpjevana je zahvalnica Tebe Boga hvalimo. 

 

BISKUPOV NAGOVOR

     Poštovani maturanti!

     Što više u životu psiho-fizički dozrijevamo ili maturiramo, to nas više pogađaju i oslobađaju tri temeljne istine o Bogu. Bog nam se očituje i dokazuje kao Stvoritelj jučer - Ravnatelj danas - Presuditelj sutra. O svakoj činjenici ponešto.

     - Bog nas je stvorio. Prva je nepobitna istina da je Bog na kraju svih stvorenja iz zemljanoga praha stvorio čovjeka: muža i ženu, a njihovim procesom rađanja nastaje čovječanstvo. Stvorio je ovo ljudsko tijelo i udahnuo mu dušu; tijelo uzvišeno i dostojanstveno, a tako jadno i gladno; savršeno složeno iz različitih tvari, a tako raspadljivo i usmrtivo. Ni do čega na svijetu ne držimo toliko koliko do svoga tijela, a čim nekomu od nas prestane funkcionirati, samo se zamota, u sanduk položi, zatvori i cvijećem pospe. Pomolimo se, ostavimo ga na groblju i vratimo se kući kukajući. Kako je na ovo i ovakvo tijelo Stvorac utrošio toliko svoje inteligencije, ljubavi i pomnje, a ovako nemilosrdno propada, u svakom trenutku od zametnuća do preminuća. I svi to znamo, i opet se ne damo. Sve mislimo: ipak ne ćemo umrijeti. Barem se tako ponašamo. A kako ne ćeš umrijeti kada svaki dan jednoga između nas nevidljiva smrt vidljivo odvuče pod svoje mramorne ploče. I čemu ovakav scenarij začeća, rođenja, rasta, borbe, pada, rada i konačno smrti? Ni nad čim nevjernici ne potroše više čuđenja kao nad tom bolnom činjenicom kojoj ne znaju smisla. I ništa im nije zagonetnije od toga. A vjernici vjerom motre i nadom prihvaćaju da je to Bog iz svoje ljubavi stvorio i da je svemu dao smisao postojanja.

     Zajedno, dakle, s tijelom, koje po Božjem daru roditelji zanesu i prenose, Bog nam izravno ulijeva duhovne sposobnosti rasuđivanja i slobodne volje, tj. dušu. Dvije velike duševne moći: razum i sloboda, po kojima sličimo Bogu, a koje nam Stvoritelj daje u trenutku začeća i koje se sporo razvijaju pa i pod najpovoljnijim uvjetima života.

     Tijelo s dušom tvori ljudsku osobu koja u svakoga počinje od prazne ploče i razvija se do genija čovječanstva ili: kako u koga. Prva je majka, i otac, koji nas pozivaju da očima gledamo, ušima slušamo, za njima riječi ponavljamo, ponešto neprimjetno zapamtimo i tako se učeći i mučeći snalazimo. A uzmi samo ovaj primjer: mačak od pola godine tako se savršeno snalazi u svome domaćem svijetu kao da mu je 18 godina iskustva: Svime je životno opremljen, bez ijednoga razreda škole, bez ijedne očeve ili majčine pouke. On je instinktno savršen prije nego navrši godinu dana: i u jelu i u pilu, i u lovu i u logi. Samo nije čudesna osoba, nego domaća životinja, makar ih bilo 600 milijuna u svijetu kako knjige kažu.

     - Bog nama upravlja. Druga je bitna životna istina da nas Bog nije samo stvorio i prepustio prašumi nesreće ili prašini sreće nego nas očinski a diskretno prati i uzdržava nam i ovo smrtno tijelo i ovu besmrtnu dušu. On nam svojim dahom-duhom omogućuje da „živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 16,28), kao autonomna bića, zajedničeći u obitelji, gradu i narodu. I gleda kako ponizno suradnički s njime razvijamo Njegov dar svoga razuma i slobode i kako se s isprošenom Njegovom milošću držimo Njegova zakona sažeta u Dekalogu: Boga poštuj, ne psuj! Dan Gospodnji slavi, oca i majku časti! Životu služi, ne bludniči, ne kradi, ne laži! Ni ne poželi bludničiti, ni ne poželi krasti! A zapravo zakon je Božji samo u ove četiri riječi: dobro čini, zla se kloni! Poštujući zakon razvoja ljudske osobe do pune osobnosti, koja bi, prema „znanosti“, trebala biti vrhunac „opće evolucije“, nalazimo da je čovjek najmučnije biće na ovome svijetu. Mi se od rođenja do sedme godine vrtimo u vrtiću ili u kućnom pritvoru, a od svoje sedme godine, kada koliko-toliko počinjemo razlučivati zlo od dobra, laž od istine, ružnoću od ljepote, pohađamo dobrih dvanaest godina osnovnu i srednju školu u kojoj nabadamo slova i brojeve, čitajući i računajući, pamteći i zaboravljajući. Učimo se pameti i odgajamo u slobodi. Ljudi su se u pojedinim zemljama dogovorili i odredili ljudsku granicu između maloljetnosti i punoljetnosti: u Iranu za ženske 9 godina, a u El Salvadoru za muške 25 godina. U nas i muški i ženske s navršenom 18. godinom! Što je máčku dovoljno šest mjeseci da se snađe i uvijek „padne na noge“, meni i tebi treba punih 18 godina da se opet - ne snađemo. To bi bila ta matura, dozrelost, gdje pokazujemo koliko smo pred Bogom nezreli ili zreli. On nas prati u svakom našem stanju i zvanju, pogotovo u duhovnom zvanju, dozivajući nam u pamet svoja mjerila i pravila života i opominjući nas da neobuzdane strasti vode u „tijela satrvenje i duše izgubljenje“, a savjesno opsluživanje svih Njegovih zakona donosi nam spasenje i duše i tijela. U grijehu nema sreće ni raja! Grijeh je grdoba, smrt i pakao!     

     - Bog će nas suditi - treća je neumitna životna istina. Svaki zakon ima svoju nagradu i kaznu, već na ovome svijetu. Kako se búdimo na svijest, pogotovo na vjeru, uviđamo da egzistencija ima tri životne faze: prva je bila devet mjeseci u majčinoj utrobi, druga je na zemlji do osamdeset godina (pa neka je 150, eto opet pri pameti 80!), a treća je etapa ona u vječnosti. Sve je Bog milosno i providnosno uredio da čovjek živi, ne tjelesno i vječno na zemlji u lutanju i nesreći, nego da besmrtnom dušom i uskrslim tijelom vjekuje na nebu u miru i sreći, vječno mlad i vječno zdrav! Ali treba proći Sud Božji na kojem će pravedan Sudac izreći presudu; kako smo se ponašali u ovim lutanjimazrelosti svoga života; koliko smo držali do ljestvice vrijednosti kako ih je On poredao; kako smo držali do časti i dostojanstva osobe koju je On darovao; kako smo Njegov zakon opslužili da bismo vječni život zaslužili.

     U Boga vjerujte! (Iv 14,1). Valja nam se, dakle, čitavim bićem svojim predati Ocu nebeskomu, Stvoritelju, Ravnatelju i Sudcu. On sve vidi i sve vodi. Tko ti je stvorio oko, da ne vidi što radiš? Tko ti je stvorio uho, da ne čuje što zboriš? Tko ti je stvorio pamet, da ne zna što misliš? Tko ti je stvorio noge, a da te ne stigne u životu? Tko te učinio stvorenjem, da ne priznaš svoga Stvoritelja? Gospodin Isus od nas traži da Bogu Ocu povjerimo svoj um i srce, da s pouzdanjem predamo život i smrt u Njegove ruke. Stoga, u našem životu nema tame koju Bog ne može rasvijetliti. Na našem zemaljskom putu nema besmisla koji on ne može osmisliti. Nema grijeha a da ga on ne može zbrisati i oprostiti ako se zbog njega skrušeno kajemo. On svemu zna početak i svršetak, uzrok i razlog, izvor i uvir. I sve može preokrenuti na dobro onima koji u Njega vjeruju, Njegove zapovijedi poštuju i Njega iskreno vole. On je moćan i našu rugobu pretvoriti u ljepotu! Vjerujte u Boga kroz sve svoje nevolje i tunele! poručuje nam Gospodin. On vodi na svjetlo. On je Svjetlo! Eto to je Bog, kojega evanđeoski Isus predstavlja i navješćuje. Ali ta vjera ima i konkretan izraz:

     I u mene vjerujte! (Iv 14,1), dodaje Gospodin. Isus sve nas, svoje sljedbenike, poziva da jednako i u Njega vjerujemo. On je živi i očitovani dokaz Božje - Očeve ljubavi i milosrđa prema ljudima. On je vidljiva slika Boga nevidljivoga. On je postao čovjekom, a ostao Bogom, da ga možemo vidjeti, dohvatiti, ljubiti, s njime razgovarati i drugovati. Tko vidi Njega, vječnoga Sina, vidi i Boga, vječnoga Oca. On je Put, Istina i Život. Pastir Dobri. Vrata ovčinjaka. Istinski Trs i živi Kruh! On je Mir naš. Uskrsnuće od mrtvih i Svjetlo svijeta. On je Svjedok vjerni, Krist, Spasitelj! Alfa i Omega. Prvi i Posljednji. Početak i Svršetak. On je Onaj koji je pobijedio svijet! Budemo li s njime, i mi ćemo pobijediti svijet i grijeh, đavla i smrt! On je s nama u sve dane do svršetka svijeta. Stoga je za spasenje nužno vjerovati i u Isusa. Kako onda možemo ne vjerovati i u Oca, i u Sina, u Duha Svetoga, kada nas Isus tako neodoljivo poziva i kada nas uvjerava da je to jedini put i uvjet osmišljenja svih naših ljudskih patnja, životnih pitanja i zemaljskih putovanja!

     Neka nam na tom putu pomogne Isusova majka Marija, i naša duhovna majka, Majka Crkve, Naslovnica ove katedrale, da se izgradimo u pune i prave osobnosti sa zrelom slobodom razlučivanja i zdravim razumom rasuđivanja! 

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE