Komentar
05. August 2018.
Foto:
Arhivski snimak

U nedjelju, 5. kolovoza 2018., na poziv župnika don Ante Luburića, biskup je Ratko slavio sv. Misu u Oratoriju sv. Pavla u Nevesinju i nakon misnoga blagoslova nazočnim vjernicima održao predavanje o Tomi Budislaviću, trebinjskom biskupu, podrijetlom iz nevesinjskoga kraja, koji je preminuo prije 410 godina.

Prenosimo biskupovo predavanje:

Podrijetlo: Prema talijanskim učenim isusovcima Filipu Riceputiju (1667.-1742.), Danielu Farlatiju (1690.-1773.) i Giovanniju Giacomu Coletiju (1734.-1827.), historiografima „Svetoga Ilirika“, Toma je potekao iz vrlo plemenita roda – ex nobilissimo genere, kojega obitelj vuče podrijetlo iz Nevesinjske pokrajine u Hercegovini. Tomu je plemenu prezime Budislavić, po mjestu nevesinjske regije, a ta je obitelj posjedovala to mjesto - Budislavu ili Budisavlje - i "naslovom i pravom župana" - Comitatus titulo et jure. Po njima se još i danas naziva selo Budisavlje u blizini Odžaka [15 km] jugoistočno od Nevesinja. Tijekom vremena, preselivši silom prilika u Dubrovnik, obitelji je dodano prezime Natalis ili Nadalis, tj. Bošković po pradjedu Bošku Budislaviću.[1]

Taj je kućni domaćin Boško izbjegao sa svojom višečlanom obitelji ispred progona Turaka, nakon pada Hercegovine, 1482. godine, točnije potkraj XV. stoljeća. Nije se bilo lako odvojiti od tolika stada ovaca i goveda, od mesa, sira i kajmaka, ali što ćeš – kada su i Turci bili toga željni. Sve je ostavio, a mnogorodnu obitelj najbližim i najsigurnijim putom spašavao te stigao u Dubrovnik, sigurno ne praznih džepova. I snašao se i udomio u Dubrovniku gdje je kao katolik dobrodošao.

Bošku se, kako se čini, još u Budisavlju, nevesinjskom kraju, rodio sin Leonard, a onda ovomu sin Vinko, koji je sigurno rastao u Dubrovniku i kada je bilo vrijeme ženidbe, oženio se izabranom djevojkom iz Čubranovićeva roda podrijetlom s otoka Krka. Od toga Vinka Budislavića i supruge mu Krčanke rodio se mali Toma, 1545. godine, praunuk onoga Boška, „župana“.

U Dubrovniku, gdje je cvao kulturni i prosvjetni život, dječak je Toma kao pučkoškolac i srednjoškolarac pokazao nesvakidašnje naravne intelektualne nadarenosti i moralne kvalitete koje su ga do te mjere resile da su ga neodoljivo preporučile da iz Dubrovnika otplovi u Italiju na daljnje školsko i humanističko usavršavanje.

U Padovi je započeo a u Bolonji nastavio sveučilišnu izobrazbu. Željan i nauka i naslova, ubrzo je iz Padove prešao u glasovitiju Bolonju, u kojoj je nastalo i djelovalo prvo europsko sveučilište još od 1088. godine, prije 1030 ljeta. Usput budi rečeno, godine 1999., kada je potpisana Bolonjska deklaracija, otpočeo je Bolonjski proces jedinstvena visokoobrazovnog sustava u onim zemljama koje su prihvatile tu deklaraciju, među njima i Hrvatska i Bosna i Hercegovina.

Tu, dakle, u Bolonji Toma je više godina pohađao i do 1572. godine završio u svojoj 27. godini života ono što mi danas zovemo medicinom, filozofijom i teologijom. Danas su to razgranati fakulteti, a onda su bili možda raznovrsni kolegiji na Bolonjskom sveučilištu.

Je li osjećao svećeničko zvanje pa odatle se prihvatio i studija teologije, ili je to činio ex privata diligentia, pouzdano ne znamo. U svojim šezdesetim godinama pokazao je da ima barem biskupski poziv.

Završivši visoke škole, danas bismo rekli s trostrukim doktoratom, vratio se u Dubrovnik sa zvanjem liječnika. Valjda mu je ta humana struka najbolje odgovarala, a i bila je potrebna i nenadomjestiva i onda i sada i do Sudnjega dana. Jer nikomu zdravlja napretek.

U Dubrovniku se već pročuo kao izvrstan i uspješan liječnik, pa mu se glas proširio i izvan granice Republike.

U Carigradu je od astme liječio sultana Murata III. (1574.-1595.), a u Bosni i Hercegovini turske velikodostojnike, obavljajući i diplomatske misije za Dubrovačku Republiku. Za tu sultansku terapiju primio je u Popovskom Polju „kneževinu Bobane“.

U Krakovu, u Poljskoj, bio je osobni liječnik biskupa Piotra Myszkowskoga/Miskovskoga (1577.-1591.), pa je 1583. postao kanonikom Krakovske biskupije i stekao plemstvo i naslov kraljevskoga liječnika, jer je liječio i poljskoga kralja Stjepana Barthorya (1576.-1586.).[2] To znači da mu je zajedno s glasom o liječništvu raslo i njegovo materijalno bogatstvo i plemićki naslovi do kojih je on držao a nije ih imao gdje manifestirati.

U Dubrovniku je ponovo živio i djelovao dvadesetak godina, od 1587. do 1608. godine.

Nesretna Jeđupka. U međuvremenu, kao moćan financijski dobrotvor, izdao je svojim troškom u Veneciji 1599. godine Jeđupku, Egipćanku, Ciganku, pokladno pjesničko djelo - maskeratu od 620 stihova[3]misleći ili umišljajući da joj je auktor Dubrovčanin Andrija Čubranović, rođak njegove majke. Ne ulazimo ovdje ni u auktorstvo ni u međuovisnosti raznih Jeđupki od Dubrovnika do Hvara u XVI. stoljeću, a još manje u njihovu ovisnost o talijanskim Zingareschama. Treba spomenuti da je u naslovnoj posveti knjige napisan hvalospjev samomu Tomi, koji je veledušno financirao djelo.[4]

Od polovice prošloga XX. stoljeća na književnom polju pišu se kritike je li taj Andrija uopće i postojao ili se ima poistovjetiti s Andrijom Zlatarom i tko je od koga prepisivao: Dubrovnik od Hvara ili Hvar od Dubrovnika u mnoštvu dalmatinskih Jeđupki ili maskerata širom dalmatinske obale sve do Zadra. Pravi bi auktor izvorne Jeđupke bio Hvaranin Mikša Pelegrinović (1500.-1562.), koji je između 1525. i 1527. napisao Jeđupku, faletušu ili gataru, i želio objaviti djelo u Padovi, 1557., ali nije mu pošlo za rukom.

Maskerata ili Jeđupka šestoj gospođi, i posljednjoj, želi što svatko od nas može poželjeti jedan drugomu:

„Razum, pravda, ljubav, vira 
   vazda u tebi stanom stale 
   i kriposti sve ostale 
 kojim nije broj ni mira!“
[5]

A koliko je u tome svemu prepisivačko-plagijatskom poslu liječnik Toma bio svjestan, nije do kraja raščišćeno ni utvrđeno.[6] U svakom slučaju, to mu nije bila zaprjeka da zasjedne na stolicu trebinjsko-mrkanskih biskupa.

Dobrotvor. U oporuci od 1. siječnja 1606. u Dubrovniku - prije nego što je postao biskupom - Budislavić je ostavio oveću svotu novca u talijanskim bankama (Napulj, Ankona, Rim) da bi se na račun kamata mogli odgajati mladići Trebinjsko-mrkanske biskupije u dubrovačkom sjemeništu, kojemu će zauvijek biti rektori trebinjsko-mrkanski biskupi.[7]

Od istoga nadnevka postoji i druga inačica oporuke, slična prvoj, u kojoj biskup kaže da ostavlja 6.000 dukata u Napulju, a 1.000 dukata u Ankoni, te imenuje "Bratovštinu svećenika sv. Roka" da bude izvršiteljica Oporuke, a moli nadbiskupa dubrovačkoga da bdije nad tim; a ako nastane kakva zaprjeka, onda ovlašćuje Svetoga Oca u Rimu da on sve uzme u svoje ruke.[8]

Biskup. Dubrovačkom senatu, koji je imao privilegij predlagati kandidate za Trebinjsko-mrkansku biskupiju, godio je glas i rad Tome Budislavića te ga je 18. travnja 1606. godine predložio za biskupsku katedru iste biskupije, jer je i sam bio podrijetlom s područja te dijeceze. Papa Pavao V. (1605.-1621.) prihvatio je tu prezentaciju i imenovao Tomu trebinjsko-mrkanskim biskupom 25. rujna iste godine.

Na temelju one priznate mu teologije koju je pohađao u Bolonji, i na temelju vlastita celibata, jer se nije ženio, više mu je puta bio nuđen episkopat, ali ga je odbijao. Ovaj put, kada se radilo o Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, nije se odupirao makar i bio u 61. godini života. Poučen Duhom Svetim, prihvatio je izbor "da svoju siromašnu zaručnicu obdari dobrima i svojom baštinom".[9] Budući da je imao nemalo novčana blaga, umjesto da ga troši na izdanje Jeđupkih faletanja i gatanja, dao se na dobrotvorstvo i oporavak Trebinjske biskupije. Biskupija se u to vrijeme, prema biskupskom izvješću iz 1610. godine, nalazila u tragičnoj situaciji: otok je Mrkan imao tri manje crkve, a ne spominje se nijedan vjernik. Trebinje je pod upravom Turčina i ima Herceg-Novi s 12 katoličkih kuća, zatim „Popovo s otprilike 4 katolička sela, mnogo crkava, koje su nevjernici urušili i razvalili, vide im se temelji i zidovi, i lako bi se mogle obnoviti kada bi netko pružio pomoć i pogodnosti“,[10] vapije biskup Ambrozije Gučetić. Početkom XVII. stoljeća obnovljene su dvije župe u Trebinjskoj biskupiji: Ravno i Gradac, sa župnicima fra Bazilijem i fra Blažom, i možda svega do 2.000 vjernika.  

U dodatcima Oporuke, vidjevši da ne prima kamate na glavnicu u napuljskoj banci, ovlastio je 1607. Svetu Stolicu raspolagati njegovim dobrima i dok je živ i poslije njegove smrti. Također je u Oporuci odredio da u budućem Zavodu zauvijek  budu rektori samo njegovi nasljednici u spomenutoj biskupiji.

Iznos. U Napulju Budislavić je ostavio 7.470 srebrnih dukata "da se u Dubrovniku podigne kuća i Zavod za klerike Trebinjske biskupije gdje će se dati na učenje i na disciplinu i izlaziti vijesnici Evanđelja i radnici da obrađuju vinograd Božji".

Biskup je Toma preminuo u srpnju 1608. u Napulju i pokopan je u crkvi Gospe od Carigrada u gradu.

Stoljeća su prošla dok je Trebinjska biskupija došla do „ostatka ostataka“ te ostavštine. I tada je primila samo dio, tek 1990., i to 33 tisuće maraka.[11]

 

__________________________

[1]D. Farlati, Illyricum Sacrum, VI., Venezia, 1800., str. 308: „Ex nobilissimo genere ortus; cuius familia in Nevesignia Herzegovinae provincia originem habuit, eique antiquum cognomen Budislava ex eo loco Nevesignae regionis, quem ipsa Comitatus titulo et jure possidebat; aliud cognomen postea sortita a Natali Budislavichio Thomae atavo. Verum Thomam Bosnensem sese appellare consuevit cum Nevesigna et Bosnae contermina sit, et in ejus partem olim fuerit adscripta, Natalis Turcarum tyrannidem fugiens sub exitum XV. Ragusium sese recepit, unde Ragusiensis familia Natalium. Ei Leonardus filius fuit, ex quo genitus Vincentius Thomae pater, qui lectissimam feminam duxerat; ejusque genus ipse Thomas in suo Tetamento plurimas ornat, tum in Vegliensem etiam et Fluminensem familiis divisum.

[2] B. Pandžić, „Trebinjska biskupija u tursko doba“ (1482.-1703.), u: Tisuću godina Trebinjske biskupije, priredio Ivica Puljić, Sarajevo, 1988., str. 95-96.

[4] Pun naslov s posvetom Tomi Budislaviću glasi:

ieghivpka

GOSPODINA ANDRIE

Civbranovichia,

dvbrovcianina.

Svietlomu i plemenitomu gospodinu

thomv bvdislavv

Isvarstnomu naucitegliu, i mudarzu

duvbrovackomu.

Vitezu i kanoniku Kraglievstva

Pogliackoga.

In Vinegia, MDCIX.

[5] A. Čubranović, Jeđupka, Venecija, 1599., stihovi: 613-616.

[6]Dobar pregled daje magistarski rad Ivone Radačić, 2014. godine: http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/4493/1/Ivona%20Rada%C4%8Di%C4%87-D...

[7] Archivio di Propaganda Fide (APF), SOCG, Dalmazia, vol. 4, f. 467r-v.

[8] Ondje, ff. 466v-468v.

[9]D. Farlati, Illyricum Sacrum, VI., Venezia 1800, str. 308: "ut pauperem sponsam suis bonis suoque patrimonio ditaret". Cfr. B. PANDŽIĆ, "Collegium Orthodoxum Budislavum", u: De Diocesi Tribuniensi et Mercanensi, Romae, 1959., str. 43-51, s naznakama opširnije literature (str. 44). Pregled, svezak 183-184, Sarajevo, 1939., str. 69, bilj. 94; Usp. informativan članak I. PULJIĆA, “Dr Toma Natalis Budislavić”, u: Crkva na kamenu, 11/1982., str. 13.

[10]B. Pandžić, nav. dj., str. 109.

[11] Više o svemu tomu: „Budislavićev pravovjerni zavod“, u: Vrela i prinosi, 20/1994.-1995., str. 29-41.

 

POVEZANI ČLANCI

18. lip 2018
Biskup Ratko Perić
30. ožu 2018
Biskup Ratko Perić
26. pro 2017
Biskup Ratko Perić

NAJČITANIJE

18. lip 2018
Biskup Ratko Perić
30. ožu 2018
Biskup Ratko Perić
26. pro 2017
Biskup Ratko Perić