Bl. Alojzije Stepinac
15. March 2016.
Foto:
nepoznato

„Ja kažem ovo, kad se prilike srede i smire, kad se budu mogli publicirati svi dokumenti, kad se budu mogli isti u miru raditi i izraditi, kad svi faktori mogu slobodno da kažu svoju riječ, bez ikakvog straha, potpuno slobodno u svjetlu čiste istine, sa političkog i moralnog stanovišta, ne će se naći ni jedan čovjek koji bi upro prst na zagrebačkoga nadbiskupa“, izjavio je tijekom sudske rasprave, 1. listopada 1946., tada nepravedno optuženi, a danas kanonski blaženi i, nadamo se, uskoro sveti Alojzije kard. Stepinac, zagrebački nadbiskup.

Potrebno se prisjetiti ovih autentičnih i proročkih riječi bl. Alojzija posebno danas kada je, unatoč dugogodišnjim opstrukcijama komunističko-bezbožna režima, koji je bl. Alojzija Stepinca osudio, na svjetlo dana izišlo na tisuće dokumenata i još više svjedočanstava u korist Blaženikove istine i pravde, kada je u dugotrajnu postupku, najprije dijecezanskom a zatim svetostoličkom (1980.-1996.), ispitano sve što se dalo ispitati i proučene na desetke tisuća ispisanih stranica građe, a sve opet sažeto u oko pet tisuća završnoga dokumenta za proglašenje blaženim – Pozicije, a da se nije našao „prst“ koji bi upro na zagrebačkoga nadbiskupa i dokazno osporio njegovu ispravnost. I ne samo politički prst, kao prije 70 godina, nego i onaj duhovno-moralni.

No, moralni autoritet Srpsko-pravoslavne Crkve - patrijarh Irinej, i onaj politički - predsjednik Srbije g. Tomislav Nikolić, udruženim snagama, potpomognuti poglavarima nekih drugih pravoslavnih Crkava i političko-diplomatskim intervencijama, nastoje na sve moguće načine usporiti proces kanonizaciju i osporiti svetost bl. Alojzija Stepinca. Ne priznaju mu čistoću savjesti, ne prihvaćaju da se svesrdno zauzimao za progonjene, među kojima su bili i Srbi, imaju bezbroj primjedaba na njegovo ponašanje uoči i za vrijeme II. svjetskog rata - posebno pozdrav Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a napuštanje Kraljevine Jugoslavije -  i zato ne smije biti proglašenim svetim, jer „da netko bude svet, to mora biti zaista svijetla i sveta osoba koju prihvaćaju kao takvu i drugi kršćani“, Patrijarhove su riječi, a zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac, po njemu, to nije. Na stranu to što se nije nikada čulo da je ikada Srpsko-pravoslavna Crkva pitala za mišljenje katoličku stranu kada je pojedince i skupine iz vlastite Crkve proglašavala svetiteljima.

A sve je počelo prije dvije godine kada je vrh SPC-e doznao da, nakon što je kardinal Angelo Amato, pročelnik Kongregacije za kauze svetaca, obznanio da se po zagovoru bl. Alojzija Stepinca dogodilo čudo, koje je potvrđeno i na Medicinskom i na Teološkom povjerenstvu, nema više nikakve ozbiljne zaprjeke da ga se proglasi svetim. Danas već famozna dva Patrijarhova pisma papi Franji (30. travnja 2014. i 10. srpnja 2015.), pokrenula su zavidnu, godinama zamrlu, komunikaciju između Vatikana i Beograda. Na redovitim zračnim linijama na relaciji Rim-Beograd i obrnuto čest je i „Stepinčev putnik“. Viđeni su i visoki dužnosnici obiju Crkava kao i najveći politički i diplomatski predstavnici sve do predsjednika Nikolića koji je, osim u Vatikanu, u ovoj stvari nedavno djelovao i u Moskvi. Naime, prema neslužbenim ali pouzdanim izvorima, 9. ožujka ove godine, primajući nagradu Međunarodne fondacije jedinstva pravoslavnih naroda, koja nosi ime ruskoga patrijarha Aleksija II. (rođ. 1920., patrijarh: 1990.-2008.), zamolio je moskovskoga patrijarha i sve  Rusije, Kirila, koji mu je nagradu i uručio, da se zauzme kod pape Franje da hrvatski kardinal bl. Alojzije ne bude proglašen svetim. 

Na uznemirenu i zbunjenu hrvatsko-katoličku javnost umirujuće su djelovale riječi predsjednika Hrvatske biskupske konferencije msgr. Želimira Puljića, zadarskoga nadbiskupa koji je, nakon što je papa Franjo 3. ožujka u Vatikanu primio članove Stalnoga vijeća HBK, za Hrvatski katolički radio izjavio: „Sam Sveti Otac i kardinal Parolin i svi s kojima smo razgovarali ne dovode uopće u pitanje njegovu [bl. Alojzija] svetost. On je svet i on će biti proglašen svetim, ali evo daje se mogućnost da njegovo proglašenje ne dođe, ili da dođe barem sa što manje predrasuda ili što manje prigovora s one strane s koje se prigovara. U tome kontekstu ne radi se uopće o osporavanju samoga čina kanonizacije, nego se radi o maloj odgodi za koju ne znamo koliko će biti, ali se nadamo da ne će biti dugačka.“ Da se stvari pomiču u pozitivnu smjeru, govori i činjenica da je u isto vrijeme Vatikan obznanio imena članova radne skupine koje je imenovao papa Franjo, a to su: zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, požeški biskup Antun Škvorčević, mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić, te profesori s Katoličkoga sveučilišta: dr. sc. Jure Krišto i dr. sc. Mario Jareb.

 

Prigovori SPC-e

Prema dostupnim informacijama, prigovor koji bl. Alojzija diskvalificira za stupanj svetosti mogao bi se sažeti u tri točke: Pozdrav Domovini – Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, vojni vikar u NDH i „prekrštavanje“ Srba – pravoslavaca.  Uvjereni da članovima mješovite komisije koju je imenovala Sveta Stolica ne će biti teško podastrijeti odgovore na ove prigovore jer je kroz dugotrajan proces beatifikacije sve ispitano i dokumentima potkrijepljeno, ovdje prepuštamo bl. Alojziju da se ponovo sam brani. Naime, četvrtoga dana rasprave, 3. listopada 1946. , nakon mučna ispitivanja, bilo mu je dopušteno da s obzirom na iznesene optužbe i on kaže svoju riječ. On je to učinio u 38-minutnom govoru. 

 

Pozdrav Domovini

SPC: Svesrdno je podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasuo je pohvalama njezino vodstvo i višestruko sudjelovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi, kopiji Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije“ (Jutarnji list, 2. siječnja 2016.).

Bl. Alojzije Stepinac: „Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio  ustaša, niti ikada položio njihovu zakletvu, kako su činili vaši činovnici koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih bio ništarija, kada ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam, Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promjene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i propovijedi. Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba pasti, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost.

Ako mislite, daje hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom, ili mu eventualno još pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam i poštivat ću volju svoga naroda.

Optužujete me kao neprijatelja države i narodnih vlasti. Ja vašu vlast danas priznajem! Tko je bio za mene vlast? Ja moram ponovno reći, vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945., a prije toga nikakva vlast. Gdje je moguće u svijetu slušati dvije vlasti: vas u šumi i ove u Zagrebu? Da li da se pokoravam vladi pučiste Simovića – kako ju vi zovete izbjeglička u Londonu ili ona u Jeruzalemu – ili vašoj u šumi ili ovdje u Zagrebu? Je li se može uopće dva gospodara služiti? To nije moguće ni po [katoličkom] moralu ni po međunarodnom ni općem ljudskom pravu. Nismo vlast ovdje mogli ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945. godine“ (J. Batelja, Blaženi  Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi, Zagreb, 2010., III., str. 375-376).

 

Vojni vikar

Prema SPC-i, Stepinčevoj kanonizaciji ne ide u prilog činjenica da je bio vojni vikar u NDH.

Bl. Alojzije Stepinac: "Na sve optužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti. (…)

Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda nisam li smatrao izdaju Jugoslavije, dok sam u toj stvari stupio u vezu sa Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8 do 9 godina. No nije došlo do definitivnog i solidnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom, koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulici.

Kad je rat Jugoslavije i Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene NDH. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.“ (III., str. 374-375)

 

"Prekrštavanje" Srba

SPC: Pokatoličeno je 240 – 250 tisuća ljudi a ta prisilna prozelitistička akcija provođena je najčešće kroz ponovno krštavanje.

Bl. Alojzije Stepinac:  „Svakome je i laiku koji donekle pozna crkveno pravo, jasno kao sunce, da ni jedan vjernik na teritoriji druge dieceze, i kada bih ja dao dozvolu za prekrštenje, ne bi moglo biti primljen u Katoličku Crkvu, jer mu to može dati samo dotični biskup. Dakle je apsurdno da se meni imputira prekrštavanje sa bilo čijeg teritorija osim sa teritorija zagrebačke nadbiskupije. I odbor kojem sam bio na čelu bio je puka formalnost, te nije radio ništa. Što se tiče moga teritorija, ja mogu biti osuđen stotinu puta – sigurno će povijest jedanputa iznijeti da je obraz zagrebačkog nadbiskupa potpuno čist u tom pogledu. Zašto? Tko god je želio biti primljen u Katoličku Crkvu, morao se obratiti na nas pismenom molbom preko svoga župnog ureda. Ako netko na terenu vrši nešto bez naše pismene dozvole, to je bio udarac u vodu, za koji ja kao crkveni poglavar, ne mogu odgovarati. To uopće nisu bili prijelazi nego komedija, sa kojom crkvene vlasti nemaju posla, i za koje ja ne mogu odgovarati.

Svi moji suradnici znaju, da smo bili stavljeni pred dilemu ili dozvoliti prijelaze onima koji mole, ili ga odbiti. A ako ga dozvolimo, nakon dugog promišljanja bilo je kakve - takve nade, da će im ipak donekle biti pomognuto. Ako bi odbili molbe, (slijedile bi) suze i vapaj tih ljudi, što znaju moji suradnici, mi bi danas bili isto tako na optuženičkoj klupi, jer nismo htjeli pomoći Srbima, onda kada su za to molili, kada im je Katolička Crkva mogla pomoći, mi bi bili okrutnici, i isto tako na optuženičkoj klupi.

Zato kakova god osuda pala, naš je obraz čist, i neka zna cijeli kulturni svijet, i da odbacujem klevete, da je jedno jedino lice prisiljeno od nas da prijeđe u Katoličku Crkvu. Na sve ostalo što se nama imputiralo prilikom ovog procesa sa raznih strana, i što je g. advokat na desno sjedeći malo prije spomenuo, na moju adresu i g. tužitelja, vi gospod izvolite izreći presudu kakvu vam je volja, a ja kažem javno pred ovom nazočnom publikom, makar se i smijala, pred diplomatski zborom, ukoliko je prisutan, pred stranim novinarima – ako ja budem zaista osuđen, pred Bogom kažem, da sam nevi osuđen, savjest mi je čista i budućnost će pokazati da sam bio u pravu. Više nemam ništa dodati“ (III., str. 404-405).

 

Svjedočanstva iz Velike Britanije

Donosimo i dva neovisna svjedočanstva pogotovo iz razloga što dolaze iz politike, svakako u ono vrijeme, ne samo ratnoj državi i vladi, nego cijelom hrvatskom narodu nesklone. Kako zaboraviti Bleiburg?

1. Obavještajni odjel britanske mornarice (Naval Intelligence Division) o zauzimanju nadbiskupa Stepinca u prilog Srba i Židova. Taj je odjel britanske mornarice izradio  trosveščani priručnik namijenjen britanskoj vojsci, koja se spremala na invaziju na ove prostore. Sve izvore s kojima su raspolagali obradili su stručnjaci u Oxfordu i Cambridgeu, a imali su pri ruci i svježe izvještaje svojih obavještajaca. Projektom je rukovodio J. H. Godfrey, direktor Tajne službe, 2. listopada 1944. godine: „U Hrvatskoj Pavelićev režim učinio je sve da zadobije potpunu podršku crkve, ali je rimokatolički kler, slijedeći liniju zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca, snažno protestirao jednako protiv progona Srba i Židova kao i protiv vladinih pokušaja da prisili na prijelaz na rimokatolicizam“  (III., str. 74). 

2.  Svjedočanstvo britanskoga veleposlanika pri Svetoj Stolici kako je nadbiskup Stepinac spašavao progonjene Židove, 8. listopada 1946.: „Mons. Stepinac nije nikada odobravao politiku ustaškog režima protiv  Srba; naprotiv, od samog početka zauzeo je čvrst stav protiv takvih mjera, braneći prirodna prava Srba, a kasnije je otvoreno štitio progonjene židove i izražavao neslaganje s rasističkim zakonima. Latentni, ali duboki sukob nastao je s vladom Nezavisne Države Hrvatske, a dosegao je svoj vrhunac kada je ustaška vlast osudila na smrt zagrebačkog kanonika dr. Lončara zbog toga što je slijedio upute svoga nadbiskupa. Komunisti su bili dobro obaviješteni o svemu tome i prenosili su svojim tajnim putovima dio propovijedi koju je mons. Stepinac održao na Božić 1943., u kojoj je osudio rasizam i okrutnost i koje su učinjene Srbima, Ciganima i Židovima, osuđujući u isto vrijeme, kao što mu je bila dužnost, maksime komunizma. Pristaše narodne oslobodilačke partije koji su, zahvaljujući osobnoj Nadbiskupovoj intervenciji [bili] pošteđeni smrtne kazne koja im je već bila izrečena, [o tome] ljubomorno čuvaju brojna pismena svjedočanstva  (III., str. 406).

 

Stepinac govori – brani sam sebe. I kao što nije trebao odvjetnike u procesu 1946., tako mu nisu potrebni ni u ovom novom 70 godina zakašnjelom. No, kao što ni onda nije imao ništa protiv odvjetnika koji su mu po službenoj dužnosti dodijeljeni, tako će kod Boga u kojem je svet, podržati i rad povjerenstva u ponovnu čitanju njegova života i djela. Ostaje nam nada, kako je izjavio nadbiskup Puljić, da sve ovo ne će dugo potrajati i da ćemo uskoro na velikom duhovno-liturgijskom slavlju svi zajedno zapjevati svečani Te Deum laudamus. 

POVEZANI ČLANCI

21. svibnja 2016
Don Željko Majić
26. ožu 2016
Don Željko Majić
16. ožu 2016
Don Željko Majić

NAJČITANIJE

21. svibnja 2016
Don Željko Majić
26. ožu 2016
Don Željko Majić
16. ožu 2016
Don Željko Majić