Vijesti
07. September 2015.
Foto:
nepoznato

     U subotu, 5. rujna 2015. u Ravnu je priređena kulturna večer:          predstavljanje knjige o Popovu dr. Marinka Marića s Brštanika, a živi u   Dubrovniku. U dvorani je bilo oko 250 nazočnika. Među njima hrvatski konzul u Mostaru, župan dubrovačko-ner   etvanski, gradonačelnik ravanjski i dubrovački i brojni drugi uglednici. O knjizi su govorili akademik Nenad Vekarić iz Dubrovnika, neumski župnik dr. Ivica Puljić, biskup Ratko Perić i sam auktor Marić. Prezentacija je trajala gotovo dva sata. Ovdje donosimo kraći biskupov prikaz

 

          POPOVO U ZNANSTVENOJ RE ŽIJI MARINKA MARIĆA

                 „Stanovništvo Popova u Hercegovini: Ravno“

      HAZU – Zavod za povijesne studije, Zagreb – Dubrovnik, 2015.

 

     Rijeka s pet imena. Popovom protječe rijeka Trebišnjica. Gdje joj je izvor? Nastaje iz dva riječna kraka ispod dviju planina Lebršnika i Čemerna, u Gatačkoj općini. Kada proviri ispod Lebršnika, nazivaju je Mušnicom; a kada se pojavi ispod Čemerna, zovu je Gračanicom.

     Te se dvije rijeke spajaju u jednu kod Gatačkoga polja i kao jedna ponire u zemlju.

     Zatim izranja, teče preko Fatničkoga polja i zovu je, normalno, Fatničkom rijekom.

     Onda opet ponire i teče kojih 30 km ispod zemlje i izranja ispod Bileće. Tu je nazivamo Trebišnjicom koja teče nadzemno 96 km. Kamo uvire? Do sedamdesetih godina prošloga stoljeća uvirala je u dnu Popova i nakon 20 km podzemna toka izranjala kao Ombla i uvirala u Jadransko more. Eto pet vlastitih imena iste riječne vode, ponornice i iznornice. Ispod Lebršnika i Čemerna do Gruža: svega 187 km, što podzemno, što nadzemno. Od 1978. kroz Popovo polje začepljeno je preko 500 ponora rijeke Trebišnjice, a u samu njezinu koritu, koje je betonirano na prostoru od 67 km, od Trebinja do Hutova, zatvoreno je 155 ponora da bi rijeka kod Hutova uronila u tunel i potom pomogla svitavskoj centrali da proizvodi dragocjenu struju.

     Zašto ovo spominjem, malo i izvan konteksta Ravna?

     Župa Ravno kao povijesna ponornica. Nešto slično ovoj zamršenoj podzemno-nadzemnoj rijeci jest i ovo mjesto i župa Ravno, koje je inače geografski strmovito, brežuljkasto, nagnuto samo što ne padne, sve samo najmanje ravno. Prije Turaka postoji kao Popovo, možda sa sjedištem u Ravnu, eto nam dokaza na Oblatu, i za vrijeme Turaka nestane. Pa se početkom 17. stoljeća ponovo pojavi kao župa pod istim naslovom Popova koje se 1677. razdijelilo u Ravno i Beleniće. Konačno 1735. stvara se današnja župa Trebinja sa svojim selima, a Ravnu sve ostalo. Raste, buja, a evo danas kao da opet ponire s gledišta pučanstva.

     Podatci o knjizi. Marinkova je monografija povelika i poteška; tvrdo ukoričena, tehnički solidno opremljena na gotovo 300 stranica. Uz Predgovor, Uvod, Zaključak, Sažetak na engleskom jeziku, te znanstvenu aparaturu, sadrži 8 poglavlja. Tekst je obogaćen dvjema kartama, s 25 dokumenata, s 39 grafikona, s 40 fotografija u boji, s 50 u crnobijeloj tehnici, s 80 tablica, te potkrijepljen s 1061 znanstvenom bilješkom. Auktor svoj tekst temelji na brojnim arhivskim dokumentima kao i na brojnim vrelima i literaturi starijih i novijih istraživanja priznatih i poznatih povjesničara: 9 matičnih ureda, 18 arhiva, 430 objavljenih djela. 

     Sve to upućuje na auktorovu marljivost i sposobnost da što vjerodostojnije prikaže prošlost ovoga kraja u društvenom, kulturnom, gospodarskom, političkom, demografskom i vjerskom: međureligijsko-ekumenskom pogledu.

     Ne bi on ovako mogao režirati ovaj znanstveni film - stvarno je uz knjigu priložio i jedan film akademika Vlatka Filipovića pa ako više gledaš filmiće nego što čitaš knjige, nabavi knjigu radi filma!  - velim ne bi Marinko ovako režirao ovu filmsku knjigu da mu nije scenarista prethodnika, koje sa zahvalnošću spominje na prvoj stranici kao što su: don Ivica Puljić i njegovih 15 povijesnih radova o ovoj biskupiji, kojega Marinko citira preko 30 puta; don Milenko Krešić i njegovih sedam-osam studija, kojega auktor navodi preko 70 puta od njih tisuću i toliko. A ravanjska povijest, koju proučava Marinko pod vidom stanovništva, u posljednjih 500 i više godina, može se najbolje pratiti u crkvenim knjigama, spomenicima, crkvama i natpisima. Tako kamena crkvica sv. Mitra na Oblatu (str. 54) 150 godina prije dolaska Turaka, tj. oko 1330. godine, barem prema don Ivičinu naslućivanju. Natpis nad vratima crkve iz 1579. (str. 57). Župnici su nastojali voditi sve četiri matice: krštenih, krizmanih, vjenčanih, umrlih, ali je i zub nepravde nastojao uništavati matice. U 120 godina, od 1804. do 1920. Matice su vodila ova petnaestorica župnika neki rodom iz Dubrovnika, a većina s područja Trebinjske biskupije: Jozo Sokolović, Luka Raguž, Ivan Kurtović, Andrija i Antun Grillo, Ilija Vukas, Vicko Palunko, Boško Matić, Ivan Musić, Ivan Vlahinić, Ante Tvrdeić, Vide Putica, Ilija Sentić, Marijan Vujnović, Ivan Raguž (str. 22, bilj. 78). I ostali župnici kroz stoljeća. A to da nisu uvijek bili najuredniji u tome vođenju, prije nego zamjeriš, sjeti se u kakvim su vremenima živjeli (str. 202.). Na str. 50 nabrojeni su svi poznati trebinjski biskupi (njih 33), nakon njihova izgona iz Trebinja na Mrkan godine 1250. godine, od fra Nikole iz 1322. do Ferića i njegova preminuća 1819., kroz pet stotina godina. Kakva je to bila tužna povijest, vidljivo je i po tome što od spomenute 1250. godine trebinjski biskup nije nikada mogao duže vremena boraviti na području biskupije, nego na Otoku sv. Marka ili Markanu, u  Dubrovniku ili kao kakav naslovni po Europi. „Misericordiae Domini, quia non sumus consumpti“ (Tž 3,22: Milosrđe je Božje što nismo spaljeni, nestali).       

     Pučanstvo. To je glavna Marinkova tematika i preokupacija. O Ravnu i njegovu stanovništvu izradio je povijesno-znanstvenu studiju, doktorsku radnju pod vodstvom akademika Vekarića. A evo opet onoga fenomena ponornice:

     Auktor prikazujući 21 selo župe Ravno, str. 94-121, piše: „Većina navedenih naselja bila je u sastavu župe Ravno od njezina osnutka. Izvješća i popisi svjedoče i o ostalim naseljima koja su joj pripadala u pojedinim razdobljima, ali okosnicu župe činila su četiri naselja koja spominju svi popisi: Ravno, Orahov Do, Belenići i Dubljani“ (str. 121). Danas nema nikoga ni na Belenićima ni u Dubljanima. Kada će Belenići i Dubljani opet izroniti, Bog mili zna. A od početka prošloga stoljeća otpalo je od ravanjske župe pet sela. Ravno ima čak pet Dolova: Orahov Do, Kijev Do, Do, Grabovi Do i Plitki Do ili Bjeljave. Ako usporedimo stanje godine 1910., kada je u ravanjskoj župi bilo 1956 katolika, s današnjom situacijom u župi od svega 115 katoličkih vjernika, vidimo razliku stanovništva za 17 puta manju nego prije sto godina. A ako usporedimo s godinom 1939., kada je prema Šematizmu bilo 2560 katolika, onda se razlika povećava na 25 puta manje u odnosu na danas.

     Biskupi i svećenici iz župe Ravno. U proučavanu razdoblju, od obnove 1604. godine do svršetka 19. stoljeća, oko 300 godina, župa Popovo do djelidbe na Ravno i Beleniće, pa na Ravno i Trebinju, dala je dva nadbiskupa:

fra Tomu Medvjedovića iz Orahova Dola (1573.-1607.), nadbiskupa barskoga (1599.-1607.) i

don Marka Andrijaševića vjerojatno iz Rupnoga Dola (1670.-1740.), nikopoljskoga biskupa (1717.-1723.), sofijskoga nadbiskupa (1723.-1726.), kojega su Turci protjerali iz Bugarske, a onda ga Sveta Stolica imenovala trebinjskim apostolskim administratorom (1731.-1733.). Dva biskupa:

fra Benedikta Medvjedovića iz Orahova Dola (? – 1654.), lješkoga biskupa u Albaniji (1621.-1654.) i

fra Dominika Andrijaševića iz Rupnoga Dola (1572.-1631.?), skadarskoga biskupa (1622.- 1631.).                                                         I zaređena su devetorica svećenika:

don Petar Veseličić, Alegretti, Popovac, Papuensis (1579.-1626.); 

don Marka Natali – Bošković? Iz Orahova Dola - rođen u Herceg Novom (1600.-1670.).

don Luka Šimunović, možda iz Ravna (? – 1659. ubijen u zatvoru jer nije imao odakle platiti Turcima poreza);

don Ilija Bošković iz Orahova Dola (1652.- ubili ga uskoci pred crkvom 1692.);

don Nikola Bošković iz Orahova Dola (1703.- ubijen kao misionar u Bugarskoj, 1736.); 

don Petar Bukvić iz Ravna (1714.-1783.);

don Stjepan Vulićević s Belenića (1715.-?);

don Ivan Miho Nikolić iz Češljara (1732.- preminuo u misijama u Bugarskoj, 1764.);

don Ivan Vlahinić iz Ravna (1821.-1885.)

     Evo od posljednjega, don Ivana, ravno 130 godina župa Ravno nije dala svećenika.

     Od obnove dviju župa, Popova i Graca, 1604. godine, do odlaska Turaka, 1878., tj. kroz 275 godina iz Trebinjske biskupije školovala su se u Italiji i završila ova 24 svećenika, tj. u prosjeku svake jedanaest godine došao bi po jedan svećenik:

  1. don Ilija Bošković (1671.-1677.) u Fermu,
  2. don Petar Dragobratović (1674.-1684.) u Loretu,
  3. don Jure Sentić (1680.-1685.) u Fermu
  4. don Petar Rodin (1683.-1690.) u Loretu
  5. don Andrija Šumanović (1690.-1698.) u Fermu
  6. don Savo Vukić (1696.-1704.), obraćenik s pravoslavlja, u Fermu
  7. don Đuro Sunožić (1704.-1709.) u Fermu
  8. don Mijo Ivanišević (1706.-1711.) u Fermu
  9. don Andrija Lazarević (1712.-1718.) u Fermu
  10.  don Ivan Rajičević (1719.-1728.) u Fermu
  11.  don Nikola Bošković (1723.-1732.) u Rimu
  12.  don Andrija Zvone (1728.-1737) u Fermu
  13.  don Petar Bukvić (1731.-1739.) u Fermu
  14.  don Ivan Mijo Nikolić (1750.-1755.) u Loretu
  15.  don Jozo Škurla-Cvjetković (1771.-1777.) u Napulju
  16.  don Ivan Kristić (1781.-1784.) u Rimu
  17.  don Nikola Matušković (1792.-1797.) u Fermu
  18.  don Ivan Vlahinić (1841.-1847.) u Loretu
  19.  don Ilija Vukas (1841.-1847.) u Loretu
  20.  don Nikola Lazarević (1850.-1859.) u Loretu
  21.  don Lazar Lazarević (1853.-1865.) u Rimu
  22.  don Stjepan Putica (1854.-1861.) u Rimu
  23.  don Vide Putica (1872.-1882.) u Rimu
  24.  don Anđelko Glavinić (1874.-1883.) u Rimu.

     Bilo je toliko, ako ne i više, onih koji su završili bogoslovni studij u Dubrovniku ili u Zadru. To znači, u prosjeku svake pete godine bio bi zaređen po jedan svećenik.

     Odnosi katolika i muslimana (str. 192-196). Imajući u vidu da je vlast bila tursko-muslimanska, koja je u svemu pogodovala prijelazu kršćana na islam, brojni su katolici od pada Hercegovine 1482. kroz 200 daljnjih godina prelazili na islam. Razlozi su bili

      prvo, materijalne naravi: ako ćeš prijeći na islam, ne ćeš plaćati poreza; ako ne želiš u vojsku, samo prijeđi na islam;

     drugo, moralne naravi: prisilno oduzimanje dječaka i njihov odgoj i vojačenje u Carigradu (danak u krvi - devširma), ili ako neki katolik učini neko nedjelo, prijeđe li na islam, ne će ići u zatvor.

     Odnosi katolika i pravoslavaca (str. 196-204). Marinko iznosi problematiku između katolika i pravoslavnih kronološki i imenito. Ne ulazeći u razdoblje prije Turaka, koje je obavijeno tamom, prati te odnose u vrijeme Turaka, kroz 400 godina: 1482. do 1878. Tri su problema bila uočljiva:

     Prvo, porezi. Budući da je carigradski patrijarh uspostavio neki modus vivendi sa sultanatom, tako su i pojedine pravoslavne Crkve uspostavljale takve odnose. Pravoslavci su morali plaćati sultanu danak, a za svaki nedostatak prinuđivali su katolike da im dopune račune. Vladika ih je tako počeo smatrati svojima. Auktor navodi 54 porezna slučaja (str. 199).  

     Drugo, prijelazi. Zbog odsutnosti biskupa s terena ove biskupije, a osobito zbog školovanja kandidata na svećeništvo, ponajviše u Italiji, lako je dolazilo do prijelaza s katolicizma na pravoslavlje. Crkva nije pripuštala na svećeničko ređenje kandidate koji nisu završili standardno školovanje, pogotovo nakon Tridentskoga koncila (1543.-1562.), bez obzira hoće li katolici prijeći na pravoslavlje. A pravoslavci su mogli zarediti svećenike i bez veće škole. Kakvo čudo da je 1622. čak 12 sela iz Popova prešlo na pravoslavlje (str. 200), a 1670. nema nijednoga katoličkog svećenika na terenu Trebinjske biskupije. A oko 1710. godine bilo je u Tvrdošu i Zavali oko 80 monaha (str. 202), od kojih sigurno i određen broj svećenika.

     Treće, lažni ekumenizam. U drugoj polovici 17. stoljeća nastaje pokret „sjedinjenja s Rimom“. Predstavnici manastira Tvrdoša i Zavale, po nalogu episkopa Vasilija Ostroškoga (1610.-1671.), odlaze u Rim da potpišu uniju i iskažu poslušnost Papi. Bilo je to 1661. Slično je bilo i 1671. Sve papire predali. Sve prihvaćeno. Sudjeluje u tome i trebinjski biskup Primi ili Primović (str. 203-204). A u to doba, rekosmo, nema nijednoga katoličkog svećenika na terenu biskupije. Je li to bila samo vanjska farsa? Možda su u početku nakane bile dobre, a kasnije je sve ispalo antiekumensko. Danas pravoslavci izričito niječu da je bilo ikakvih pokušaja sjedinjenja, da su to falsifikati.

     Borba za opstanak pretvorila se u nestanak. Nekada silne borbe za crkvice i groblja, danas ništa od toga. Od Turaka su ostali samo defteri i fermani, nema se s kime dijalogizirati. Katolika i pravoslavnih najviše je na groblju ili blizu groblju, oko kojih su se nekada lomila koplja. Sve kada bi se htjeli ekumenizmom baviti, nemaju s kime. Danas su i pravoslavni svedeni na neznatan broj domaćih žitelja. Belenići, Češljari, Čvaljina, Dračevo, Dubljani, Golubinac, Orašje, Grabovi Do, Plitki Do, gdje danas nema nijednoga katolika, sigurno su ozbiljna ne samo uspomena nego i opomena. Ili ćemo živjeti zajedno, svatko na svome terenu i u svojoj kući i svojoj vjeri, poštujući jedni druge, ili će nas nestati s ovih prostora kao što nas doista i nestaje. I jednih i drugih i trećih.

     Dao Bog bolja vremena u kojima će biti više mira i većega razumijevanja.

     Hvala Marinku koji je ovom knjigom ponazočio petstoljetnu povijest Popova.         

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE