Vijesti
28. June 2019.
Foto:
Radio Ljubuški

Božansko Srce Isusovo, kojemu je posvećeno šest župa u Hercegovini, u župi i biskupijskom svetištu u Studencima nije proslavljeno samo na liturgijski svetkovinski dan, u petak, 28. lipnja 2019., nego i kroz Veliku devetnicu – Devet prvih petaka u mjesecu, a onda i kroz Malu devetnicu – devet dana prije same svetkovine: sakramentom pomirenja, sv. Misom, propovijedima, litanijama i drugim pobožnostima. Župnik don Ivan Štironja, poput svojih prethodnika, razvio je u svetištu pobožnost širokih razmjera Presvetomu Srcu Isusovu usredotočujući sve na Euharistiju kako je i red. Na samu svetkovinu večernju koncelebriranu sv. Misu predvodio je mjesni biskup Ratko Perić. Svećenici su ispovijedali sve do početka Misnoga slavlja. Pjevao je uvježbani župni zbor. Župnik je u početku pozdravio sve misare, župljane i hodočasnike, i predvoditelja i ostale koncelebrante. Nakon sv. Mise ugostio je u župnoj dvorani župne suradnike, dobrotvore, pjevače i osobito zaslužne za odvijanje crkvenoga reda kroz sve vrijeme ove proslave. 

Prenosimo biskupovu propovijed

Između 33 zaziva u Litanijama Presvetoga Srca Isusova uzet ćemo dvije molbenice da o njima razmišljamo i na svoj život, s Božjom pomoću, primjenjujemo. Svi su litanijski zazivi utemeljeni na  Svetom Pismu. I svi se tiču Kristova božanstva kao Riječi Božje odnosno kao Druge Osobe Presvetoga Trojstva.

Prvi litanijski zaziv: Srce Isusovo, u kojem je sve blago mudrosti i znanja – Smiluj nam se! Ova se molbenica nalazi gotovo doslovno u odlomku Poslanice sv. Pavla apostola Kološanima. Svetomu Pavlu, zajedno sa sv. Petrom, upravo sutra slavimo godišnju svetkovinu mučeništva, kada su Apostolski prvaci godine 67. dali svoje živote za Krista: Petar je razapet na križ na vatikanskom brežuljku, a Pavlu je kao rimskom građaninu odrubljena glava izvan zidina Grada. Evo što Pavao piše Kološanima koje nikada nije ni vidio, niti oni njega, a nalazi se u zatvoru u Rimu, 61.-63. I spreman je na suđenje na kojem može očekivati samo da ga skrate za glavu - „Htio bih uistinu da znate koliko mi se boriti za vas, za one u Laodiceji i za sve koji me nisu vidjeli licem u lice: da se ohrabre srca njihova, povezana u ljubavi, te se vinu do svega bogatstva, punine shvaćanja, do spoznanja Otajstva Božjega ‑ Krista, u kojem su sva bogatstva - mudrosti i spoznaje skrivena“ (2,1-3).

„Htio bih da znate koliko mi se boriti za vas“, piše Apostol. O kakvoj se „borbi“ radi u korist Kološana na ovakvoj razdaljini od 1350 km od Rima do Kolose? Želi li možda doći k njima? Poduzima išta da se oslobodi zatvora i baci se na putovanje da podijeli s njima spoznanje Kristova Srca i Kristova bogatstva mudrosti i znanja? Najlakše bi mogao k njima tako da na rimskom poganskom sudu rekne da Isus nije uskrsnuo, da Isus nije pravi Bog od pravoga Boga, da Isus nije Sudac živih i mrtvih, da Isusovo Srce nije puno bogatstva mudrosti i znanja, i evo ga odmah će biti pušten iz zatvora, slobodan da pođe svojim Kološanima. Ali gdje je onda prispio? Kako će Kristov izdajnik u Rimu vjerodostojno propovijedati Krista u Kolosi?! Nije to „borba“, nego izdaja!  Pavao ne pomišlja na takav kukavičluk, na izdaju Krista Učitelja i Spasitelja, zato njegova „borba“ mora biti drugoga karaktera. Njegova je borba u molitvi, dan - noć. On se moli Bogu za njih na koljenima i uzdignutih ruku. Kološani, ja ne mogu k vama, a ni vi k meni. Ali može Bog i do vas i do mene! Ja molim Srce Boga našega da vam ono, svemoćno i svemoguće, puno mudrosti i ljubavi, pomogne kako ono zna i kako vama treba. Jer Bog je moćan pomoći beskrajno više nego što mi možemo i misliti i moliti, piše Pavao Efežanima.

Apostol vidi tri načina da se Kološanima pomogne i zato moli Boga na ove tri velike nakane, koje su i naše danas:

Prva nakana: da se „ohrabre srca“ vaša! Znam da živite kao manjina u poganskoj većini. Znam da vam se ljudi rugaju i smiju u što vjerujete: da blagujete Presveto Tijelo Kristovo, da se držite moralno čistima u društvu koje je sama raspojasanost i gadiluk; da se čuvate pobačaja začete djece u sredini koja vrvi od toga užasna zločina; znam da odgajate svoju djecu i u znanju i u ćudoređu, a okolina vam se podsmjehuje što i vaša djeca nisu kao i njihova, bez ikakvih uzda i discipline. Kološani! Gore srca! Srce će vam Kristovo pomoći. Ono će vas ohrabriti, ojačati, ojunačiti. Ono zna dubine srdaca vaših i dat će vam snage i ohrabrenja da izdržite sva izrugivanja i poniženja. Krist je svojedobno, kada je živio među nama, rekao učenicima svojim: Neka se ne uznemiruje srce vaše: Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte (Iv 14,1). Držimo Isusa za riječ, božansku riječ, koja ne vara niti može biti prevarena.

Druga molitvena nakana: Pavao moli Boga da srca Kološana budu „povezana u ljubavi“. Kao što su u jednoj obitelji povezana braća i sestre istom krvnom vezom oca i majke, povezana naravnim osjećajem pripadnosti istoj kući, plemenu i prezimenu, pa odatle i uzajamno razumijevanje, i međusobna pomoć, i susretanje, i razmjena darova, pisama i poruka na kojem god dijelu svijeta oni bili. Govorimo o zdravim obiteljima, o zrelim odnosima, gdje se uzajamno prašta i voli. Evo cijela bi Kolosa, a s njom i Laodiceja, morala biti jedna velika kršćanska obitelj, koja se napaja na Krvi Srca Kristova, koja se napunja njegovom ljubavlju, koja se hrani Tijelom Kristovim. Njegova smo Krv! Njegovo se Tijelo! Njegov smo uostalom rod! Je li tako propovijedao na atenskom Areopagu? Oslanjajmo se na Kristove riječi utjehe i milosrđa, dobrote i ljubavi, koje izviru iz Srca njegova.  

Treća je Pavlova molbenica: da se Kološani „vinu do svega bogatstva“, do sve punine shvaćanja, spoznanja i mudrosti skrivene u Kristu. Tri riječi Pavao upotrebljava da opiše ovo beskrajno božansko bogatsvo: prva je riječ „shvaćanje“ ili inteligencija Božjega Otajstva, koliko je moguće s naše strane odnosno koliko nam se objavi s Božje strane. Druga je riječ „mudrost“, a treći je pojam „spo/znanje“ Božjega Otajstva. A to je sve troje skriveno u Kristu, u njegovu božanskom Srcu! Ne u poganskim gnostičkim i heretičkim knjigama i tajnim društvima. Oni misle da će se spasiti s pomoću ljudske mudrosti, koju kriju od običnih ljudi. Ne će se tako spasiti! Čovječanstvo se spašava s pomoću ljubavi Srca Božjega, koje jest skriveno od očiju u ljudskom organizmu Kristovu, ali mu nije skrivena ljubav koja se očituje jednako i u euharistijskoj dvorani Posljednje večere i na otkupiteljskoj Kalvariji na raspeću. Ljudi se spašavaju s pomoću Križa koji Krist svojevoljno uzima na sebe da nas oslobodi od opačina naših. Spašava se s pomoću Srca Isusova koje je postalo žrtva za grijehe naše; s pomoću onoga Srca koje je postalo mir i pomirenje naše s Bogom, koji je bogat beskrajnim milosrđem. Krist svjesno podnosi svoju Muku da mi budemo oslobođeni vječnih muka. On prihvaća Golgotu u svemu njezinu rasponu i kriku, jer zna, ako se izdrži, da slijedi slavno Uskrsnuće, Uzašašće na nebo i zauzimanje mjesta s desne Očeve. Vjera naša nije hladno nego žarko ognjište na kojem se u milosti Božjoj peče spasenje naše. Nada naša nikada ne postiđuje, i ljubav naša u Kristu uvijek pobjeđuje i nikada ne prestaje! Kološani/Studenčani! Glave gore, i mudrost u glavu! Srca gore, i ljubav u srce!

Maloprije pročitasmo u Poslanici Rimljanima: Nada ne postiđuje…(5,5). To je bio smisao biskupskoga gesla zagrebačkoga nadbiskupa blaženoga Alojzija Stepinca od 1934. do 1960. A kada je umro, njegov je nasljednik nadbiskup Franjo Šeper želio da se spasi njegovo srce, da se čuva u posebnoj tekućini u staklenki. I čuvalo se desetak dana u jednome samostanu. Ali kada su komunisti doznali da je srce spašeno, sve su poduzeli da im se srce vrati. I vraćeno. I spalili ga u Šarengradskoj! Ako su spalili Stepinčevo tjelesno srce, nisu spalili Stepinčeve ljubavi prema Bogu, Crkvi, pa i prema njima – komunistima moleći za života i za njih da se spase, a ne da se spale! 

Pa i Srce Isusovo bilo je na Kalvariji „satrveno“, probodeno, uništeno. Ali nije satrvena njegova ljubav. Uostalom, njegovo je Srce uskrsnulo za vijeke vjekova. 

Druga zazivna molbenica: Srce Isusovo, do smrti poslušno ostalo – Smiluj nam se! Ovaj je litanijski zaziv oslonjen na Pavlovu misao u Poslanici Filipljanima: Krist „ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (2,8). Velika obilježja Isusova zemaljskoga života bila su poniznost, poslušnost i samozataja. On nije želio ljudima sebično vladati, nego im nesebično služiti: svojim ozdravljenjem od njihovih raznih bolesti, svojim oslobođenjem od njihovih opsjednuća i ovisnosti, svojim oproštenjem grijeha njihovih, svojim prosvjetljenjem mraka u njihovu srcu i mozgu. Krist nije želio ići svojim putom, nego Očevim putom. Njegovo se Srce nije usklađivalo standardima ovoga svijeta, prolaznu obličju ovoga života, nego se odricalo trenutačne slave poradi spasenja ljudi. Isus to nije samo tako činio nego je jednako i nas tomu učio: „Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen“ (Mt 23,12). Vidimo li da je tako u životu i u svijetu: Vladao je 45 godina kao apsolutni gospodar života i smrti, a danas mu ne smiješ imena spomenuti, uklanjaju mu kipove i trgove, spaljuju mu slike i knjige. Ili: do jučer nije silazio s televizije gdje je prosipao pamet svemu svijetu, a danas je uklonjen u stranu, ponižen. Apsolutisti ovoga svijeta kažu: Hoćemo da nas se ljudi boje, a ne da nas vole! A Srce Kristovo kaže: Hoću da me ljudi vole kao što ja volim njih. To je tajna ljubavi Božje. Ako su poniznost, poslušnost i samoodricanje bile karakteristike Kristova Srca, onda moraju biti obilježja i našega srca, jer naše ljudsko samoisticanje i sebeljublje uništavaju naše suobličenje Kristu i ruše naše uzajamno ljudsko zajedništvo.

I upravo zato što se Srce Isusovo znalo poniziti i poslušno biti do kraja, do smrti, sramotne smrti na križu, zato Bog Otac preuzvisi Isusa i dade mu Ime, Ime nad svakim imenom nebesnika, zemnika i podzemnika, koji će prignuti svoja koljena pred Sinom Božjim i svaki će jezik priznati da je on Gospodin na slavu Boga Oca (Fil 2,9-11). Amen.   

POVEZANI ČLANCI

18. srp 2019
KIUM

NAJČITANIJE

18. srp 2019
KIUM