Vijesti
11. January 2013.
Foto:
nepoznato

     Na obljetnicu smrti blagopokojnoga monsinjora Pavla Žanića, dijecezanskoga biskupa mostarsko-duvanjskoga i apostolskoga upravitelja trebinjsko-mrkanskoga, u petak, 11. siječnja 2013., njegov nasljednik biskup Ratko Perić predvodio je večernju koncelebriranu sv. Misu u mostarskoj katedrali. U koncelebraciji su sudjelovali prvi suradnici pokojnoga Biskupa:  msgr. Tomo Vukšić, msgr. Ante Brajko, msgr. Luka Pavlović i don Ante Luburić, te don Tomislav Ljuban, don Mile Vidić i don Davor Berezovski. U početku je biskup Ratko rekao da prikazujemo sv. Misu za pastira ove mjesne Crkve u Hercegovini, koji je svojim geslom „U vjeri, nadi i ljubavi“ svjedočio te tri bogooblične krjeposti. Molimo od Boga milosrđe i za pokojnoga biskupa i za nas danas za sve ono što nismo mislili i radili u skladu sa svetom voljom Božjom. Za vrijeme sv. Mise, osim nepromjenljivih dijelova iz Mise pro defunctis, katedralni je zbor pjevao božićne pjesme pod ravnanjem don Nikole Luburića. U Misi su sudjelovali brojni vjernici, koji su se željeli pomoliti za svoga nekadašnjeg Pastira.     

     Prigodnu riječ pod misnim slavljem izrekao je msgr. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH, koji je svojedobno o biskupu Pavlu priredio zbornik „Istina oslobađa“, u povodu njegove 50. obljetnice misništva (1941.-1991.) i 20. obljetnice biskupstva (1971.-1991.), Mostar, 1992.

     Donosimo nagovor msgr. Vukšića:

     Na današnji dan 2000. godine u Splitu je umro umirovljeni biskup Pavao Žanić. Bilo je to u njegovoj 82. godini života - rođen je 1918. u Kaštel Novom, i 59. godini svećeništva – ređen je za svećenika 1. lipnja 1941.

     Kao što je poznato, nakon što je nekoliko desetljeća kao svećenik Splitsko-makarske nad/biskupije vrlo uspješno djelovao u Dalmaciji: najprije kao župnik na Šolti od 1941. do 1952., zatim na ušću Neretve u Rogotinu od 1952. do 1959. i u splitskoj katedrali od 1959. do 1969., te potom kao odgojitelj svećeničkih kandidata u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, papa Pavao VI. imenovao ga je 9. prosinca 1970. biskupom koadjutorom, to jest pomoćnim biskupom s unaprijed određenim pravom nasljedstva, tadašnjemu biskupu u Mostaru msgr. Petru Čuli. Bio je zaređen za biskupa 2. svibnja 1971. A nakon što je papa Ivan Pavao II., umirovio biskupa Čulu zbog njegove poodmakle dobi, msgr. Pavao Žanić je 14. rujna 1980. preuzeo službu dijecezanskoga biskupa u Mostaru.

     Službu predstojnika Katoličke Crkve u Hercegovini biskup Pavao Žanić preuzeo je za vrijeme svečanih obreda kojima je mostarska katedrala Marije Majke Crkve bila posvećena i predana na uporabu za bogoštovlje. Tako je njegovo služenje Crkvi u ulozi dijecezanskoga biskupa započelo istoga dana kada i svečano slavljenje sakramenata u ovom svetom prostoru u kojemu večeras slavimo svetu Misu za dušu biskupa Pavla na obljetnicu njegove smrti.

     Kao mlad svećenik, već na početku svoje pastoralne službe župnoga vikara, koja je započela istoga dana kada i služba dijecezanskoga biskupa Pavla Žanića, i na istome mjestu, to jest u ovoj katedrali, bio sam u prigodi iz dana u dan izbliza pratiti rad pokojnoga biskupa Žanića, često sudjelovati u liturgijskim slavljima koja je predvodio, slušati njegove propovijedi i razmatranja. Stoga sam uvijek bio zahvalan Providnosti što me dovela živjeti uz dvojicu velikih likova koji su se dopunjavali: biskupa Petra Čule koji je, kao umirovljenik, nastavio živjeti u Mostaru i biskupa Pavla. Ili kako se tada govorilo među vjernicima: pokraj staroga Biskupa i pokraj mladoga Biskupa.

     Biskup Pavao, kao uljuđeni Kaštelanin, donio je u crkveni život Hercegovine elemente dubokoga smisla za kulturu, za crkvenu i narodnu tradiciju, donio je smisao za širinu u kontaktima s ljudima. Sve to nosio je kao dio svoga temperamenta i naravi, odnosno prije svega kao dio svoga ljudskog i svećeničkog odgoja i identiteta. Ponosio se tisućljetnom kršćanskom i hrvatskom tradicijom krajeva iz kojih je dolazio. Ponosio se jednakom tradicijom i ovih krajeva u koje ga je njegova crkvena služba dovela. Ali donio je sa sobom smisao za kontinuitet i zdravu tradiciju koja ovim krajevima tako često nedostaje.

     Rođen je i odrastao u kraju i biskupiji čiji život bitno obilježava neprekinuti kontinuitet organizirana crkvenog života, koji je nikao u početnim stoljećima kršćanstva i nikada nije prekidan do naših dana: od vremena stare crkvene Salone, Dioklecijana i svetoga Dujma pa do danas. Naime, sjećate se, vjerujem, da je Splitska biskupija ne tako davno proslavila 1700 godina svoga postojanja što kao podatak ponajbolje ilustrira misao koju spominjem. Eto, iz toga ambijenta i prostora kontinuiteta, nama tako bliza i istovremeno toliko različita, Pavao Žanić poslan je biti biskupom u ove naše krajeve u kojima je, za razliku od njegova rodnog zavičaja, skoro redovito jedini kontinuitet bio stalan diskontinuitet.

     Iz razgovora s njim dobro znam da je bio vrlo svjestan potrebe da i u ovim krajevima zaživi također vanjski kontinuitet, kao izraz trajnoga unutrašnjeg pristajanja naših praotaca uz kršćansku vjeru, Katoličku Crkvu i svoj narod. Zato se trudio da također osnivanjem crkvenih ustanova postavi temelje takvu vidljivu trajanju: osnovao je Caritas radi pomaganja potrebitima. Osnovao je Teološki institut radi širenja akademske izobrazbe. Utemeljio je mjesečnik „Crkvu na kamenu“ kao pomoć pastoralnim djelatnicima. Osnivao župe, i tako redom.

     Kao biskup bio je naglašeno pastoralno orijentiran. Uživao je u tomu. Svaki svećenički posao bio mu je vrlo drag. Zato ga se tako često moglo sresti po župama.

     A kao njegov tajnik kasnije (1986.-1988.), još izbližega sam mogao pratiti njegov način djelovanja, slušati njegove molitve i razmišljanja. Po naravi bio je vrlo znatiželjan, ali u pozitivnom smislu zainteresiran. Rado je pripovijedao ono lijepo što je znao o drugima, a vrlo rijetko se iz njegovih usta mogla čuti informacija koja bi eventualno mogla ugroziti nečiji dobar glas. A ako bi to ponekad učinio, uvijek je to bilo kad mu je njegova savjest nametala obvezu da ne smije šutjeti zbog obrane većega dobra. I kad bi bio načistu da opće dobro treba braniti, kada bi jasno iščitao glas savjesti koja mu je nalagala da se oglasi, zaista mu ni u jednom trenutku nije nedostajalo hrabrosti. Tako je u sigurnoj savjesti i molitvi nalazio uporište za svoje javne istupe u kojima je stajao uz velika načela Evanđelja i Crkve, ponekada i protiv većinskoga mišljenja.

     U jednome času papa Ivan Pavao II. povjerio mu je i službu apostolskoga upravitelja Dubrovačke biskupije, koja je potrajala prilično dugo (3. XI.1988.-14.I.1990.), od umirovljenja biskupa Severina Perneka pa do imenovanja Želimira Puljića. Kroz cijelo to vrijeme, obnašajući istovremeno svoju službu u Hercegovini, vrlo je često odlazio i na područje Dubrovačke biskupije i s jednakim predanjem bio na uslugu tamošnjim vjernicima.

     Stoga, zahvalni Bogu za primjer ovoga predanog svjedoka vjere, dok molimo Gospodina da mu oprosti sve njegove slabosti, upućujemo vječnomu Pastiru svih duša žarku želju da Crkvi među Hrvatima pošalje vjernih pastira koji će, vjerni poslanju i svojoj savjesti, predano služiti narodu Božjemu u ovim krajevima.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE