Vijesti
12. November 2017.
Foto:
Arhivski snimak

U Zagrebu je ove jeseni izišla još jedna knjiga o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu iz pera postulatora njegove kauze msgr. dr. Jurja Batelje. Naslov: Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca. Uz „dugotrajne patnje“, element trovanja nije svojedobno ušao u definiciju Stepinčeva mučeništva kako ga je proglasio sveti Ivan Pavao II., Papa, na Mariji Bistrici 1998., ali nije ni isključen. Sve je Postulatorovo nastojanje bilo u tome da medicinski dokumentarno dokaže da je Blaženik i Mučenik u zatvoru trovan i da je preminuo i od toga trovanja. I za tu tezu donosi obilje tvrdnji, dokaza, svjedočenja, koja je pokupio i nakon što je Papa beatificirao kard. Stepinca i proglasio ga mučenikom. Postulatura je priredila predstavljanje knjige javnosti u Zagrebu, 7. studenoga. Nakon medicinskih analiza u rimskoj La Sapienzi 1993. i torontskom Forensic Genetics Center 2016. više ne bi trebalo biti sumnje u to da je zatvorenik Stepinac bio i trovan. Ovdje donosimo predgovor koji je knjizi napisao mostarski biskup Ratko Perić.       

Stepinčev fenomen

Knjiga Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca sadrži 678 stranica i sastoji se iz četiri dijela: I. Komunistička partija Jugoslavije ‒ progonitelj nadbiskupa Alojzija Stepinca iz mržnje prema vjeri i Crkvi; II. Materijalni dokaz mučeništva nadbiskupa Alojzija Stepinca; III. Formalno mučeništvo kardinala Alojzija Stepinca »ex parte martyris – sa strane mučenika«; IV. Glas mučeništva.

Izvorna Pozicija o mučeništvu,[1] sadrži dva i pol puta više stranica od ove martirološke knjige o blaženom Kardinalu na hrvatskom jeziku. Uostalom sav složeni materijal i za tu Poziciju dostavio je svojedobno postulator msgr. Juraj Batelja.

Tko čita ovu monografiju, osjeća da pred sobom ima uzbudljiv, a dokumentiran, ovjeren i istinit roman. Autor prati zdravstveno stanje nadbiskupa Stepinca ne samo iz godine u godinu, nego iz dana u dan, od pregleda do pregleda u zatočeništvu u Krašiću od prosinca 1951. do veljače 1960. Uspješno povezuje liječničke nalaze i novinske iskaze, političke izjave, Nadbiskupove odgovore i reakcije u kojima se vidi njegovo sinovsko pouzdanje u Božju Providnost i nikakvo povjerenje u komunističke vlasti. Te su vlasti njemu izričito protivne i neprijateljske, a po novinama se maskiraju da nisu protiv Crkve i vjere, kako bi im Crkva i vjera bile podjarmljenice u svemu.

Jesu komunisti s Maršalom na čelu sve poduzeli najprije da Nadbiskupa fizički likvidiraju, pa im nije pošlo za rukom; zatim da ga uklone iz zemlje u inozemstvo, pa im nije ni to uspjelo; potom su ga osudili najprije na 16-godišnju robiju s pet daljnjih godina bez prava i slobode, to im je nasilje uspjelo; napokon, nakon petogodišnjega zatvora u kojem su ga dozirano trovali, premješten je u zatočeništvo u očekivanju da će što prije preminuti zbog intoksikacije kadmijem, arsenom, kromom, olovom i antimonom. Ne samo za života, nego i u smrti, prigodom obdukcije na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati u Zagrebu, sve su poduzeli ne da ga balzamiraju ili konzerviraju, kako su govorili, nego da mu tijelo do kraja unište. I u tome su uspjeli.

Nadbiskup je bio stalna mora Maršalova. Jedna od ključnih izjava komunističkih progonitelja u slobodnoj Hrvatskoj jest i ova: dr. Josip Hrnčević, nekoć javni tužitelj Jugoslavije i pisac najvećega dijela optužnice protiv nadbiskupa Stepinca 1946., izjavio je 11. svibnja 1993. u Zagrebu da je »Tito opsjednut Stepinčevim slučajem. On bi ga učinio svecem samo da ga se može osloboditi«.[2] Dolazi mu po noći na san, a po danu u stan. Ne može se osloboditi njegove pravednosti, njegove čiste savjesti, njegova mira i odlučnosti. Po novinama se Stepinčev »slučaj« ne može ubiti, nego može samo još više bujati. I istina ima svoje zakone. I svi su joj zakoni protiv laži! A bezbožni je komunizam u srži laž! Kontrolirane novine stalno proglašavaju Stepinca nepravednikom, a slobodne u svijetu Pravednikom narodâ. Ne može Maršal presuditi pravdi na nepravedan način. Stiže i njega ta vlastita zlikovačka i krvava nepravda. I njemu dolazi povijesni trenutak da bude prognan iz Zagreba! Sa svoga trga i sa svoje ploče! Damnatio memoriae!

Postulatorova je osnovna teza da je blaženi mučenik kardinal Stepinac umro u Krašiću »na izdržavanju kazne od posljedica trovanja u zatvoru u Lepoglavi« (Uvodne misli). Za tu je tezu poduzeo obilan hod i rad, ne samo prije proglašenja Nadbiskupa blaženikom i mučenikom, 1998. godine, nego i nakon te sretne godine do danas. Iako je u propovijedi na dan beatifikacije, 3. listopada 1998., u Mariji Bistrici sveti Ivan Pavao II. rekao da je Blaženikova »smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama koje je podnio: zadnjih je petnaest godina njegova života bilo obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanjâ posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve«, Postulator se svojski zauzeo da dobrohotna čitatelja uvjeri da je svoju tezu argumentirano dokazao. Naravno da je u one »dugotrajne patnje« i u onaj »neprekinuti niz zlostavljanjâ« uključen i sav postupak s trovanjem.

Mučeništvo. Postoji »krvno« u kojem se, na primjer, događa ubojstvo tupim oruđem ili vatrenim oružjem, odrubljivanjem glave, raspećem i umiranjem na križu i slično, te »bijelo« mučeništvo, u kojem nema vidljive krvi nego žrtva preživljava neko vrijeme, ali umire od posljedica: zbog trovanja hranom, ne primanja jela i pila, zbog gušenja plinom, zračenja i drugih sličnih metoda. U kršćanskom mučeništvu na strani neprijatelja očituje se konkretno mučenje žrtve, i to iz mržnje prema njezinoj vjeri, Crkvi, Bogu. A na strani žrtve očituje se dragovoljno prihvaćanje mučeništva iz ljubavi prema Bogu, Crkvi, vjeri u duhu praštanja neprijateljima. Za Stepinca je očito da nije »krvno« mučeništvo u hipu, nego »bijelo« u protoku petnaestgodišnjega mučenja pod komunizmom, od 1945. do 1960.

U zatvoru zdrav. Nadbiskup Stepinac je 11. listopada 1946. osuđen na 16 godina robije od koje je izdržao u Lepoglavi prvih pet godina, gdje je 11. studenoga 1950. primio novinara New York Timesa, Cyrusa Sulzbergera, i pohvalio se svojim zdravstvenim stanjem: »Osjećam se dobro. Zapravo nisam bolestan. Nisam izgubio na težini kroz četiri godine otkako sam ovdje«.[3] Kao da liječnika nije ni trebao. Tako Bog dao. Međutim, domalo, ne će biti tako. I to nenadano.

U zatvoru zatrovan. Iako je, dakle, činjenica da se Nadbiskup nije tužio na zdravlje u Lepoglavi, ipak, čim je prešao u Krašić, 5. prosinca 1951., i to u »povoljnije prilike«, nastupile su nemale nevolje: fizička slabost, nesanica, znojenje, prehlade, bolovi u uhu. Je li to komunistički danajski lažni dar: puštamo te otrovana da ne umreš u strogom zatvoru, nego u blažem pritvoru? Mjesec dana nakon prelaska iz teške tamnice u lakše kretanje po Krašiću, 7. siječnja 1952., daje izjavu svomu nekadašnjem osobnom liječniku (od 1938.), dr. Branislavu Bogičeviću (1894.‒1969.): »Eto kroz pet godina nikakva me bolest nije uznemirivala u Lepoglavi. Bojao sam se da ću imati komplikacija radi slabe probave, ali i to je bilo u redu. Posebno sam zahvalan dragom Bogu da me je upravo čudesno u tome poštedio. A sada, kad sam nešto slobodniji, eto odmah komplikacija. To su vidljivi potezi Providnosti, tako nas Gospodin kuša.«[4] Stepinac sve tumači u ključu Božje milosti, a ne komunističke nemilosti. Tijekom te godine njegove se bolesti manifestno množe: želučani bolovi, otežano hodanje, teški išijas, popravak zuba, a 19. prosinca 1952. ustanovljuje se »tromboza na lijevoj nozi« i sutradan operacijsko podvezivanje vene.[5]

Slično se, 30. travnja 1953., tuži na bolesti u zatočeništvu za razliku od zatvora: »Iza toga u Lepoglavi nisam ništa uzimao, ali je bilo dobro. Ovdje pak sada prehlada, operacija, glavobolja... uvijek nešto.«[6] Kada se očekivalo da će stanje biti bolje, ono se nenadano pokazuje gore i prema njegovim pritužbama i prema liječničkim nalazima i analizama. Nitko ne zna što je posrijedi, a najmanje sam Mučenik, osim možda onih koji to znaju i tomu se javno raduju.

»Umire do proljeća« 1953. Nizozemski novinar i pisac, protestant, Avan den Doobard, posjećuje Nadbiskupa 7. srpnja 1953. i u razgovoru mu kaže kako je slovenski političar Miha Marinko, jedan od najutjecajnijih jugoslavenskih komunista, najprije predsjednik Vlade (1945.–1953.), zatim Skupštine NR Slovenije (1953.–1963.), izjavio početkom 1953. godine »da će [Kardinal] živjeti najdulje do proljeća, i onda da će nestati – umrijeti. I ostali ministri da se tomu vesele.« Stepinac na to uzvraća da sudbinom ljudskih života upravlja Gospodin Bog, a ne gospoda ministri![7]

Tromboza? Krašićki župnik Josip Vraneković, 27. lipnja 1953., u Dnevnik upisuje ozbiljnu i liječnikovu dijagnozu i prognozu: »Od šest milijuna crvenih krvnih zrnaca broj se popeo na 8 milijuna i 200 tisuća. Stvar zabrinjuje. Eminencija je teški bolesnik. Pojavljuje se crvenilo u licu. Svaki čas može doći do tromboze u mozgu – i onda smrt!«[8]

Produžetak života. U Krašić dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država, 26. srpnja 1953., dvojica vrhunskih liječnika John Lawrence (1904.–1991.) i Francis John Ruzich (1897.–1989.), podrijetlom od Rijeke. Potvrđuju dijagnozu policitemije i daju Kardinalu »radiofosfornu injekciju 32P«. U zajedničkom priopćenju ističu da je Kardinalovo zdravlje »gotovo osigurano«.[9] Dr. Ruzich optimistično izjavljuje da bi lijek mogao »produžiti njegov život za otprilike 15 do 20 godina«.[10] Kardinal je živio još samo 7 godina.

Smrt. Temeljna Kardinalova bolest: polycythaemia rubra vera. Službeni nalaz uzroka smrti: embolia arteriae pulmonalis – začepljenje plućne arterije. Liječničke rasprave koje su uslijedile, temeljile su se na analiziranju direktnih i indirektnih dokaza (intoksikacija, stres, uvjeti života). Na Kardinalovo zdravlje utjecao je i strah pred komunističkom najezdom da formira nacionalnu Crkvu s pomoću »režimskih« svećenika...

Balzamiranje, a ustvari uništenje. Nakon smrti kardinala Stepinca u Krašiću 10. veljače 1960., u opširnoj raspravi o obdukciji, balzamiranju, konzerviranju Pokojnikova tijela čitamo sažet i porazan zaključak: »Na temelju sačuvanih dokumenata i nakon prepoznavanja mrtvog tijela kardinala Stepinca – ‘ekshumacije’ – može se ustvrditi da prigodom obdukcije« nije izvršeno ‘balzamiranje’ njegova mrtvoga tijela. Neki liječnici naknadno su govorili o konzerviranju mrtvoga Kardinalova tijela, ali prigodom ekshumacije 1993. godine utvrđeno je da se nije radilo ni o konzervaciji nego o uništenju mrtvoga tijela kardinala Stepinca«.[11]

Vratolomije oko spašavanja i spaljivanja Kardinalova srca. O sudbini Kardinalova srca dali su svjedočanstva i istiniti svjedoci i bezočni lašci na punih 15 stranica teksta u ovoj knjizi. Sažimamo prema vjerodostojnim svjedocima. U medicinskom odjelu na Šalati, na Sudskoj medicini, u noći od 10. na 11. veljače 1960. u pauzi prije »konzerviranja« Kardinalova tijela, pomoćnik pri obdukciji dr. Petar Grünwald, na molbu dr. Branislava Bogičevića, uzeo je Kardinalovo srce i odnio ga u podrum Zavoda za Sudsku medicinu da ga sačuva kao dragocjenu relikviju hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi. On je o tome sutradan obavijestio dr. Branka Volarića, partijca, koji je telefonirao vlč. tajniku Miji Pišoniću, koji je cijelo vrijeme obdukcije bio nazočan, i odnio mu srce na Kaptol. I o tome je dr. Volarić obavijestio dr. Grünwalda.

U međuvremenu je vlč. Pišonić telefonom nazvao s. Stellu Prpić, milosrdnicu, u Zavod za kliničku kemiju, i zamolio je da mu nabavi oveću specijalnu bocu za odlaganje tkiva i formalina. Ona mu je to donijela. Tajnik je stavio Kardinalovo srce u tu bocu s formalinom i predao s. Stelli da ga čuva u samostanu u Frankopanskoj. Ona ga je stavila u samostansku biblioteku i o tome su bile obaviještene poglavarice sa s. Marijom Laudom Cvitković na čelu.

Nakon nekoliko dana vlč. Pišonić, telefonom ili idući u Krašić, zamolio je s. Stellu da mu vrati Kardinalovo srce. Ona je to spremno odnijela na Nadbiskupski dvor.

Dr. Grünwalda je 15-tak dana nakon obdukcije dr. Vladimir Palmović (koji je bio vjernik) obavijestio da se javi u središnjicu Udbe na Zrinjevcu. Tijekom informativnog razgovora dr. Grünwald je zanijekao svoje saznanje, ili umiješanost o izuzeću Kardinalovog srca tijekom obdukcije. Međutim, dr. Palmović mu je naredio napuštanje radnog mjesta na Sudskoj medicini. Od svih sudionika, on je jedini bio kažnjen.

Dr. Volarić je došao u Nadbiskupski dvor po srce i predao ga na Šalati Mladenu Opačiću, udbašu, koji ga je odnio u središnjicu Udbe na Zrinjevac. Opačić ga je predao Joži Guštinu, koji ga je odnio u Dom zdravlja u Šarengradsku i u jednoj peći spalio.[12]

Kemijski institut sudske medicine Sveučilišta »La Sapienza« u Rimu 22. lipnja 1993. utvrđuje da u Stepinčevim kostima, nakon njihove ekshumacije, ima toksičnih sastojaka kadmija,[13] kroma, olova, arsena, a »Forensic Genetics Center« u Torontu u Kanadi 2016. godine da ima i antimona u visokim i anomalnim količinama.[14] Ovi teški metali davani su u određenim dozama putem hrane tijekom boravka u zatvoru do 5. prosinca 1951. godine s očekivanjem da će pravovremeno djelovati. O svemu opširno u knjizi.

Zaključak. Stepinac nije »slučaj«, nego pravi i razgranati fenomen. Zapravo koncentrat raznih fenomena: katoličkoga, pastoralnoga, karitativnoga, ekumenskoga, hrvatskoga, političkoga, medicinskoga, juridičkoga, historiografskoga, hagiografskoga... Fenomen za života, fenomen u osudi, fenomen u smrti. Fenomen u beatifikaciji, fenomen u protivljenju kanonizaciji. Fenomen u fizičkom srcu, fenomen u duhovnom srcu! Danas 71 godinu nakon osude i 57 godina nakon smrti! Fenomen u Vatikanu, fenomen u Zagrebu i u Beogradu! I ova knjiga može unijeti vrtloge u Arhimedove »krugove« da se s punom istinom dođe na prag kanonizacije blaženoga mučenika Alojzija Stepinca. Što prije, to bolje!

Mostar, o Velikoj Gospi 2017.

† Ratko Perić, biskup

----------------

Objavljeno u: J. Batelja,  Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2017., str. 19-25.

 

[1] Congregatio de Causis Sanctorum, Beatificationis et Canonizationis Servi Dei Aloysii Stepinac Positio super martyrio, manuskript na talijanskom jeziku, Rim, 1996., vol. III., 1., str. 1.‒756. i vol. III., 2., str. 757.‒1582.

[2] Ovdje: I.8.3.

[3] Ovdje: II. 2.

[4] Ovdje: II.2.2; J. Vraneković, Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, priredio J. Batelja, Zagreb, 2011., str. 6.

[5] Ovdje: II.2.2.

[6] Vraneković, str. 159.

[7] Ovdje: II.2; Vraneković, str. 175.

[8] Ovdje: II.2.3.2; Vraneković, str. 171.

[9] Ovdje: II.2.3.5.

[10]  Isto.

[11] Ovdje: II.3.4.5.

[12] Ovdje: II.3.4.6.; II.3.4.6.1.; II.3.4.6.2.; II.3.4.6.3.; II.3.4.6.4. 

[13] Ovdje: II.3.4.7.1. dok. 2.: »Postmortalnom toksikološkom analizom Kardinalovih 13 kostiju ustvrdilo se da je koncentracija kadmija u kostima iznosila 23,5 mg/kg (ili 23,5 ppm). Te vrijednosti su značajno visoke (13 puta više u odnosu na normalne vrijednosti).«

[14] Ovdje: II.1.3.

POVEZANI ČLANCI

14. srp 2018
Tajništov BK BiH
14. srp 2018
Tajništvo BK BiH
01. srp 2018
Biskupski ordinarijat Mostar

NAJČITANIJE

14. srp 2018
Tajništov BK BiH
14. srp 2018
Tajništvo BK BiH
01. srp 2018
Biskupski ordinarijat Mostar