Međugorski Fenomen
18. November 2008.
Foto:
nepoznato

Prenosimo članak koji je mjesni biskup msgr. Ratko Perić  pod gornjim naslovom objavio u zborniku msgr. dr. Mate Zovkića „U Službi riječi i Božjega naroda“, Sarajevo, 2007., str. 721-745.

      Pouzdan član o kontroverznoj tematici. Govoriti o dr. Zovkiću u povodu 70. obljetnice njegova života i 35. obljetnice profesorskoga rada, a ne progovoriti o njegovu radu kao bibličara i teologa u proučavanju međugorskih zbivanja, bio bi propust. Svjestan sam da je to opora tema, ali znam i iz osobnoga višegodišnjeg iskustva i druženja s njim u Sarajevu i iz čitanja njegovih biblijsko-teoloških i uopće religioznih radova da je autor vedar prosuditelj pa i ovakvih spornih fenomena. On je objavio dva značajna članka o toj tematici, jedan na njemačkom,[1] a drugi na hrvatskom jeziku.[2] Takodjer dva strojopisno izrađena osvrta na Međugorje iz 1985. godine.[3] 
      Zovkiću možemo vjerovati kao pouzdanu vodiču kroz međugorsko šipražje i vratolom. I sam je uvjeren da ga obilježuju ove tri karakteristike:[4]
     Prva, radeći za svoju doktorsku disertaciju[5] temu ekleziologije Drugoga vatikanskoga koncila,[6] nužno se u tom okviru susreo i s koncilskom mariologijom. A i njegov mentor, dr. Tomislav Šagi Bunić, znao je reći da je malo tko tako svestrano proučio koncilsku ekleziološku tematiku na hrvatskom jeziku kao dr. Zovkić.
     Druga je značajka, da naš jubilarac po svojoj naravi „nije sklon privatnim objavama i zastrašujućim porukama o skorom smaku svijeta“. A ako se tomu doda da kao bibličar zna da svijet ne izmiče Božjoj ruci prema plašilima ljudi, tvrdnja će biti još uvjerljiva.
    Treće obilježje: on sam kaže da nastoji „osobnom vjerom prihvaćati četiri dogme o Isusovoj majci i štovati Gospu u liturgiji Crkve“. Četiri dogme: Gospino bogomaterinstvo (Efeški koncil, 431.), matica svih vjerskih istina o njoj, zatim njezino trajno djevičanstvo (to je izričito spomenuto u Evanđeljima, pa je to pradogma), Bezgrješno začeće (Pio IX., 1854.) i Uznesenje na nebo (Pio XII., 1950.).[7] A u liturgiji Crkva Gospu štuje s preko 20 svetkovina, blagdana i spomendana.
     Osim toga, on također dodaje da se za Međugorje nije posebno zanimao dok ga mjesni biskup Pavao Žanić nije pozvao u Komisiju. A i kad je prestao rad te Komisije, pratio je događaje i u tisku i na izvorima Ordinarijata. Imamo dakle čovjeka širokih pogleda, bibličara privržena Katoličkoj Crkvi, teologa jasne katoličke orijentacije, zdrave biblijske mariologije[8] i kršćanske tolerancije, te prokušana stilista koji umije kazati i napisati. Osim toga proučavao je Gospino mjesto u spisima i životu dvojice vrhbosanskih nadbiskupa: Josipa Stadlera[9] i Vinka Puljića.[10]  
     Ukazanja. Potkraj lipnja 1981. godine izbila je medijska senzacija o „Gospinim ukazanjima“ šesteroma župljana dječje dobi u župi Međugorju u Hercegovini i stala se širiti od usta do usta, od kioska do kioska i preko granica župe, biskupije i krajevne Crkve. Polovicom mjeseca kolovoza iste godine, nakon osobnoga susreta i razgovora s tzv. vidiocima u Međugorju, 21. srpnja, dijecezanski biskup Pavao Žanić reagirao je u javnosti s dva Priopćenja. U prvom je osudio komunističku neodgovornost i vrijeđanje religijskoga fenomena uopće, pišući predsjedniku države S. Kreigheru: "Kao katolički biskup i odgovorni Ordinarij Mostarske biskupije odbijam od sebe i spomenutih mojih svećenika ove neodgovorne klevete i napadaje, čija neukusnost nikako ne doprinosi trijeznom gledanju na događaje u župi Međugorje. Ovakovim se uvredljivim postupcima vrijeđaju osnovna građanska i ljudska prava. Molim, da ovaj moj prosvjed primite do znanja i kao najodgovornija osoba u SFRJ poduzmete najenergičnije korake protiv ovakovih neodgovornih ispada".[11] A u svojoj drugoj Izjavi biskup, otvoren zdravoj interpretaciji događaja, ističe da ipak ostaje najteže pitanje je li to „subjektivni doživljaj djece ili nešto nadnaravno?“[12] 
      U više navrata obavijestio je urede Svete Stolice, pa i samoga Papu, o raznim, pogotovo spornim, međugorskim događajima. Ipak smatrao je uputnim ustanoviti dijecezansku komisiju za ispitivanje tih pojava. Prvu je komisiju biskup Žanić osnovao, 11. siječnja 1982. U dekretima imenovanja biskup piše članovima, među kojima je i dr. Zovkić, kako se "osjetila potreba da se imenuje Komisija koja bi prikupila i ispitala događaje i podatke o svemu što se tiče 'ukazanja' u Međugorju." Stoga moli članove da svojim znanjem pomognu "Crkvi u Hercegovini u ovom delikatnom pitanju".[13]
     Napomenimo odmah da je Druga ili proširena komisija, od 1984. do 1986. zadržala dotadašnje članove, a ušli su novi iz raznih krajeva hrvatskoga i slovenskoga naroda.[14] Zovkiću je ne samo produžen mandat, nego je bio voditelj Komisije.[15] 
     Prva je Komisija imala tri službena interventa ili susreta s „vidiocima“.

      Prvi nastup Komisije

      Od samoga početka „ukazanja“ članovi su se Komisije imali suočiti s tri ozbiljna problema. To su veliki znak, utjecaj franjevaca na „vidioce“ i zauzimanje za neposlušnike. O svakome ponešto.
      Veliki znak i mala koverta. Svršetkom 1981. i početkom 1982. raznosila se  senzacionalna priča samih "vidjelaca" o "velikom znaku" koji će se dogoditi i dokazati istinitost ukazanja. Djeca su govorila da će "Gospa" ostaviti neki znak, vidljiv svima, kao dokaz svojih ukazanja. O tome znaku, koji se imao uskoro dogoditi, Vicka je više puta u svom Dnevniku pisala. A kada će se znak dogoditi, Gospa je navodno odgovarala ovako:
      "Ubrzo će"  (27. kolovoza 1981.).
      "Još malo strpljenja" (29. kolovoza 1981).
      "Samo još malo strpljenja" (31. kolovoza 1981.).[16]
      Fra Tomislav Vlašić, tada neovlašteni pastoralni djelatnik u Međugorju, piše u Kronici, 16. ožujka 1982.: "Vicka kaže da oni znadu dan kad će Gospa ostaviti vidljivi vanjski znak; to je još tajna"!
      Stoga je biskup insistirao da se od "vidjelaca" zahtijeva da napišu o kakvu se znaku radi, kada će se, kako i gdje dogoditi. Neka se taj prikaz stavi u jednu kovertu, zapečati i ostavi na Ordinarijatu, a druga kopija neka ostane u koverti kod "vidjelaca".
      Brajko i Dugandžić to su trebali uraditi s "vidiocima" u Međugorju početkom svibnja 1982., ali su se vratili neobavljena posla. Prema Brajkovoj izjavi dr. Dugandžić rekao je fra Tomislavu Vlašiću, samozvanu duhovnom voditelju "vidjelaca", da će doći članovi Komisije i tražiti od djece da opišu znak. Ovaj je to prenio Vicki, Ivanki, Mariji i Jakovu, koji nisu htjeli ništa pisati, kao da im to navodna Gospa navodno zabranjuje!
      Zovkić i Puljić trebali su tražiti sličan opis znaka od Mirjane u Sarajevu, ali nisu uspjeli. Isti su članovi 9. svibnja 1982. otišli u Visoko iskati „znak“ u Ivana, sjemeništarca. U Visokom kućni telefon slučajno nije radio, pa nije moglo biti dogovora između "vidioca" Ivana i duhovnoga voditelja fra Tomislava Vlašića. I Ivan je bez okolišanja napismeno dao izjavu.
     Iz toga je kasnije, 1985., pred članovima proširene Komisije izišla velika buka i bruka. Ivan je nijekao da je išta pisao. Međutim, kad je koverta otvorena, ustanovljeno je da se radi o laži koja je bila dostatna da se obustavi svaka daljnja istraga. 
     Dr. Zovkić posvetio je jedan odlomak ovomu problemu, koji je potrajao više godina, u vrijeme i Prve i Druge proširene dijecezanske komisije. Čini nam se vrlo važnim u raspletanju određenih događaja i poruka, pogotovo što se tim znakom uvelike operiralo ne samo njegovom skorošću  nego i utjecajem. Zovkić je u tom odlomku iznio bitne faktografske podatke: „Vidioci su prvih godina govorili o znaku koji se ima vidljivo postaviti na mjestu ukazanja. Komisija je odlučila zamoliti vidioce da opišu taj znak, da dokument zatvore i predaju biskupu na čuvanje pa da, kad se ispuni, ako dogođeno bude odgovaralo unaprijed opisanom, svima će biti jasno da su doživljaji i poruke nadnaravni. Dr. Puljić i ja preuzeli smo zadatak da takvu izjavu uzmemo od Ivana, koji je tada bio sjemeništarac kod franjevaca u Visokom. Došli smo objasniti svrhu dolaska i on je mirno napisao predavši jednu kovertu nama i drugu jednom svom profesoru u koju je stavio kopiju. Kad smo došli do Mirjane, koja je s roditeljima živjela u Sarajevu, odgovorila je da joj Gospa zabranjuje dati takav opis. Na naš upit kako je znala da ćemo tako nešto tražiti, odgovorila je da su joj javili patri iz Međugorja i sugerirali da pita Gospu je li to razborito. I ostalim vidiocima Gospa je zabranila davati takav opis. Kasnije sam doznao da je član Komisije dr. fra Ivan Dugandžić to djeci kazao i sugerirao“.[17]
      Njih petero nije htjelo odgovoriti na pitanja, braneći se da je Gospa zabranila da se o tome govori. Fra Ivan Dugandžić, član Komisije, kasnije je priznao da je obavijestio fra Tomislava Vlašića o toj nakani Komisije i biskupa.[18]
      Međutim, svršetkom srpnja 1982. biskup je Žanić pozvao međugorskoga župnika dr. fra Tomislava Pervana[19] da doprati djecu - "vidioce"  u Mostar, a obavijestio je i dr. fra Ivana Dugandžića, člana Komisije, da će 2. kolovoza 1982. biti ispitivanje djece na Biskupskom ordinarijatu.[20] Biskup je tom prigodom tražio pojedinačno i odvojeno od svakoga "vidioca" da opiše znak, naznači datum, stavi samo u jednu kovertu, zapečati žigom Ordinarijata i neka svatko od njih nosi kući, bez ostavljanja kopije kod biskupa. Kad se dogodi "znak", otvorit će se sve koverte i vidjet će se odgovaraju li riječi djelima. Ali "vidioci" ni to nisu htjeli učiniti. Biskup je pitao Ivana je li ga Gospa prekorila što je opisao znak. On je odgovorio da nije!
      I članovi su kasnije pitali Ivana: je li im Gospa zabranila da opišu znak? Ivan je jasno rekao da nije. Hoćeš li ti napisati? Hoću. I on je napisao.[21]
      Izjava je napisana 9. svibnja 1982. u dva primjerka. Jedna je donesena u omotnici na Ordinarijat u Mostar, zapečaćena i čuvana na sigurnu mjestu, a druga je ostala u Ivana, odnosno u njegova pretpostavljenoga.
      Međutim, znak se ne samo nije „ubrzo“ dogodio, nego već 25 godina nitko o tome ništa ne govori. Samo praznovjernici i dalje vjeruju praznovjernim pričama "vidjelaca" o praznovjernu „znaku“. Ali taj je „znak“ poslužio mnogim lažima:
      Naime, u ožujku 1984. Ivan je rekao fra Slavku Barbariću da nije ništa napisao na papir u koverti. Odatle je otišlo ravno velečasnom Laurentinu u pero i u njegovu knjigu.[22] Kako je to Laurentin mogao napisati? Evo kako: "Mogao je to reći jer je fra Slavko na njegove razne upite odgovarao skupa s vidiocima", tvrdi sam fra Slavko za samoga sebe.[23]
      Kad je proširena Komisija za Međugorje nastavila s radom (1984-86), zaželjela je znati što je s tim “velikim znakom” i s tom Ivanovom “omotnicom”. Trojica članova komisije posjetila su Ivana u Međugorju, 7. ožujka 1985. Pred službenom komisijom Ivan je hrabro izjavio da je papir u koverti prazan, "papir k'o papir". Članovi komisije, vrativši se od njega iz Međugorja, s drugim su članovima otvorili njegovu kovertu i našli da je papir ipak ispisan. Evo pitanja njemu i odgovora od njega:
      "1. Kakav će Gospa dati znak?
      Gospa je rekla da će ostaviti znak taj znak ja vam kazujem i povjeravam vama znak je: da će biti veliko svetište u Međugorju u čast moga ukazivanja i to svetište mome Liku.
      2. Kada će se znak dogoditi?
      Znak će se dogoditi u 6 mjesecu
      Datum davanja izjave:
   
     Visoko 9.05.1982. god.

      Potpis vidioca:

      Dragićević Ivan."

      Znak se trebao dogoditi u 6. mjesecu. Kojem 6. mjesecu? Iz konteksta bi se moglo zaključiti da se radi o 6. mjesecu 1982. Ako to nije točno, onda imamo posla s dvosmislenim pitijskim odgovorima.
      Budući da je Ivan „izjavljivao da je članovima komisije predao prazan papir“, René Laurentin, ne provjeravajući, to je objavio u svojoj knjižici.[24] Ali kad su članovi Komisije s Ivanovim „dopuštenjem otvorili“ kovertu na Ordinarijatu, jer se njegova bila „zagubila“, našli su opisan znak koji bi se trebao dogoditi. „Sada on i drugi pobornici Međugorja nalaze neobičnu egzegezu za opravdanje ove Ivanove laži ili teškog gubitka pamćenja u tako važnoj stvari“, reći će Zovkić.[25] A evo kako Laurentin egzegetira: „Ovaj način vidjelaca da izbjegnu nekoj teškoj situaciji ne nadilazi običaje jedne mediteranske zemlje u kojoj riječ ima svoje mjesto i pokriva mnoge funkcije, ne beskompromisâ koji otkrivaju određeni kodeks različita tipa“.[26] Zovkić se s pravom pita: Ako Ivan „o ovome nije znao da je pisao i što je napisao, kako se mogu njegove izjave o Gospi i njezinim porukama uzimati za vjerodostojne“.[27]
      S obzirom na takvo Laurentinovo opravdanje laži, i mi se pitamo: Zar se takve laži  duguju mediteranskoj klimi! Da se slučajno sva priča oko „ukazanja“ već 25 godina ne duguje mediteranskoj zemlji i određenim kodeksima gdje riječi imaju mnoge funkcije, pa onako relativistički danas znače pravu istinu, a sutra prave laži?[28] Ili se duguje nečemu drugomu?
     Utjecaj franjevaca na doživljaje vidjelaca. Zovkić pridaje značajnu ulogu toj činjenici. Dva su naime međugorska franjevca, fra Jozo Zovko i fra Tomislav Vlašić, imala vidan utjecaj na „vidioce“ i na razvoj njihovih „ukazanja“.  
     U samom početku tzv. ukazanja 24. lipnja 1981. župnikom je u Međugorju bio fra Jozo Zovko, ali tih dana nije bio u župi. Međutim, on je „ubrzo nakon povratka povjerovao da djeca zaista vide Gospu“. Dapače i njemu se Gospa ukazala: „Komisiji je izjavio da je osmi dan poslije prvog doživljaja djece imao viđenje Gospe“. Zovkić dodaje: „Mirjana je meni i dr. Želimiru Puljiću, kao članovima biskupove komisije, u vrpcu izdiktirala kako od njihovih viđenja ne bi bilo ništa da nije bilo fra Joze. Razumio sam da je htjela reći: bez župnikove podrške ne bismo uspjeli uvjeriti župljane da vidimo Gospu. To može značiti također da su vidioci bili nesigurni dok ih svećenici nisu podržali.“[29]
      Drugi također utjecajan franjevac na međugorske događaje bio je fra Tomislav Vlašić koji je u lipnju 1981. bio kapelan u susjednoj Čapljini, a nakon fra Jozina odlaska u zatvor, u listopadu 1981., fra Tomislav se na svoju ruku, bez biskupova odobrenja, premjestio u Međugorje. Biskup mu je tek godinu dana kasnije, na traženje provincijalne uprave, izdao pastoralni dekret za Međugorje, s pripomenom da novi župni vikar poradi na tome „da se stvari razjasne, razbistre i 'prizemlje'.[30] Stvari su se upravo zbog toga franjevca iz dana u dan zamrsivale, zamućivale i tako ne prizemljivale, nego išle u eter. Zovkić za oca Vlašića piše: „On je u prvim danima stigao među vidioce te ih podržao u uvjerenju da vide Gospu, širio Gospine poruke i kasnije u župnoj kronici bilježio događaje u vezi s vidiocima, hodočasnicima, biskupom, državnim vlastima itd. U našoj komisiji njegove pisane dokumente i tzv. Vickine dnevnike proučavao je prof. Nikola Bulat te dokazao da su te ubilježbe vođene neredovno, unošene naknadno, a neki dijelovi Vickina dnevnika svojevrsni su falsifikati“.[31]
      Biskupski ordinarijat u Mostaru nedavno je objavio kao posebnu knjižicu tu Bulatovu vrijednu studiju, od 120 stranica.[32]
      Taj se utjecaj otaca franjevaca osobito na „Gospina ukazanja“ očituje, prema Zovkićevu pisanju, na ovim primjerima.
      Prvo, kad je policija zabranila „ukazanja“ na brdu Crnici, župnik Zovko ponudio je župnu crkvu. S tim su se složili i drugi djelatnici i „sugerirali“ djeci da pitaju Gospu bi li dolazila na ukazanja u župnu crkvu. „I Gospa je poslušala“, dodaje Zovkić.
      Drugo, kad je biskup Žanić zabranio da se crkvena sakristija ne smije upotrebljavati za neautentična ukazanja, „pastoralni djelatnici Međugorja ponudili su svoje sobe u župnoj kući. Gospa se i tamo odazvala“.
      Treće: „Od Mirjane smo u razgovoru doznali da je ona, prema knjizi o ukazanjima u Lurdu, gdje je Bijela Gospođa došla Bernardici 18 puta, očekivala kako će i njihovi doživljaji prestati s osamnaestim ukazanjem. Međutim, pastoralni djelatnici vidioce su potaknuli da „pitaju Gospu hoće li i dalje dolaziti. Doživljaji su se nastavili“, do dana današnjega.
      Četvrto, kad se pročulo da se događaju čudesa, ljudi su stali hrliti za ozdravljenjima. Gospa je davala svoje poruke preko vidioca bolesnicima. „Znam sigurno za tri slučaja gdje su rekli da će ozdraviti, a bolesnik je ubrzo umro. Kad se to počelo širiti, pastoralni su djelatnici sugerirali djeci najprije da opreznije prenose Gospine odgovore: ako roditelji čvrsto vjeruju i ako se ukućani obrate, Gospa će sve učiniti kod svog Sina da bolesnik ozdravi. Poslije su sugerirali da takva pitanja uopće ne primaju niti 'podastiru' Gospi jer da to nije u skladu sa svrhom ukazanja.“[33]
      Peto, „Kad analiziramo tu poruku i sve objavljene u navedenoj Rupčićevoj knjižici, opažamo da se Gospa rado služi riječima fra Tomislava Vlašića, fra Joze Zovke, fra Slavka Barbarića, fra Ljudevita Rupčića.“ I stoga autor zaključuje: „Ovo su neki problematični elementi iz kojih vidim ne samo potrebni svećenički utjecaj pastoralnih djelatnika na mlade župljane nego i suvišni utjecaj zainteresiranih svećenika koji su vidiocima 'pomogli' glede dužine, mjesta i tumačenja doživljaja“.[34]
      To će dr. Zovkić u svome članku na njemačkom jasno obrazložiti i zaključiti: „Primijetio sam da sve ove poruke imaju 'Sitz im Leben' u pastoralnoj djelatnosti svećenika međugorskih neposredno prije ili za vrijeme ukazanja. Nisam mogao naći nikakvu izreku vidjelaca koja bi tako nadnaravno i izvanredno zvučala a da se ne bi nadovezivala na izričaje propovjednika i kateheta u Međugorju“.[35] Ali ne će ostati samo na tome. „Gospine poruke“ otići će još dublje.
      Zauzimanje za neposlušne. Članovima Komisije nisu još bili stigli dekreti imenovanja, a već se 14. siječnja 1982. dogodilo nešto što će utjecati na trajan tijek događaja, osobito na stajalište biskupa Žanića. Toga dana došlo je u Mostar troje „vidjelaca“ Vicka, Ivan i Jakov s „Gospinom porukom“ da se biskup u „hercegovačkom slučaju“ prenaglio, jer je zahtijevao i od redovničkih poglavara i od Svete Stolice uklanjanje dvojice franjevačkih kapelana fra Ivice Vege i fra Ivana Prusine koji su stvarali nered u novoosnovanoj mostarskoj katedralnoj župi. Biskup, koji je u svome životu Gospu častio brojnim pobožnostima i hodočašćima, kad je čuo da ga pojava iz Međugorja okrivljuje zbog neredovničkoga neposluha oko župa, da ne prepoznaje odanoga sina Gospi, Majci Crkve, kojoj je malo više od godine dana prije toga, u rujnu 1980., posvećena mostarska katedrala, a pojava se zauzima za nepokorne redovnike, koji se bore protiv funkcioniranja te katedrale i protiv crkvenog auktoriteta, ozbiljno je stavio u sumnju i međugorske „poruke“, i „ukazanja“ i „čudesa“, i „veliki znak“ o kojima se naveliko govorilo. Unatoč svemu, pošlo se na komisijski posao.

     Drugi pristup Komisije "vidiocima"

     Članovi dr. Brajko i dr. Dugandžić, iako nisu uspjeli sa "znakom",  uspjeli su ipak voditi zajednički razgovor s trima "vidiocima" - Vickom, Jakovom i Marijom - u Međugorju, 10. svibnja 1982. Iz toga razgovora preuzimamo prikaz njihova viđenja raja, čistilišta i pakla. Priča "vidjelice" Vicka glasi:
     Taman je bilo pred Blagovijest … Kaže meni Jakiša: "Evo Gospe". Odjednom on pade, samo se spusti. Gospa dođe i kaže nama: "Sada ćete ići sa mnom". Kaže Jakiša: "Ja neću nigdje ići… nek ide Vida, njih ima osmero. Ja sam sâm." Pa sam ja rekla: "Ako neće ni on, neću ni ja…". Gospa je došla i uhvatila nas za ruke kad smo stajali mi u kući i ništa se ovako digošmo, nigdje ni plafona ni cigla, nigdje ništa, i samo smo mi trepnuli okom na izvanu, odmah prid raj. Ona nama kaže: "Sad ćemo otići u raj, u čistilište i u pakao."
     Raj: I najprije nas je uvela u raj. I tu su jedna drvena vrata kuda se ulazi. I mi smo ušli i tamo pet metara. Naroda ima. Narod pričao kao što i mi sada. I mi tamo dođemo bliže, a ne možeš nikog poznati, sve mlado gori. Nema da mogu reći: 'e oni je star umro pa sada star gori ili nešto da je debel. Ja sam mislila da gori ima debelih. A mi dođemo gori, niti ima debelih, sve jednaki. Na nekom bijelo, na nekom malo žućkasto. Duge haljine. A na lijevoj strani ima jedan veliki svetac. Raširio ruke. Mi ne pitamo ni tko je, ni šta je. Mi ga pogledašmo, a i on gleda. I sve mi prođemo, a on stoji kod vrata. I mi, kad smo unišli, ona je nama pokazala tamo, ima ići - mi smo bili samo pet metara - ima tamo ići koliko god hoćeš. I mi smo tu bili.

     Čistilište: I ona nam je rekla: "Jeste li vidjeli? Idemo sada malo u čistilište." I mi smo samo prišli. I ušli smo tamo u čistilište. I to je tako posuto, isto oni pepeo od cigara. I niti se vide glave, ni išta. Samo se vidi nešto: trza se doli. Muče se. I ona je nama rekla: "Vidite, kako se ovdje muče! Ovo je čistilište." Da se treba za njih što više moliti.

     Pakao: I otole nam je kazala: Iđemo sada u paka. I mi smo došli u paka. Imaju isto vrata. I mi smo samo tamo ušli. I ima puno naroda. I na sredini jedna vatra. I nije to ona vatra da se zapali u šparetu pa da je mala. Ima duga vatra. Kako god ono jedno skače, tako i drugo. Nije to, oni ljudi, obično, sada da smo došli u paka, da smo mi taki. Imaju rogove, repove. Pravi đavli. Crne se ko ugalj. Tako ko to vaše to" (pokazuje na crnu reverendu  dr. Brajka).[36]

      Osvrt: To je izvorna priča o viđenju posmrtnih stanja. "Vidioci" ulaze u raj na drvena vrata. Čuj, drvena! Zalaze u raj jedno pet metara dubine. U njemu Vicka i Jakov nikoga ne prepoznaju, jedino vide da je sve mlado, nema stara, nema debela. Jedni su u bijelim, drugi u žućkastim, svi u dugim haljinama. Na lijevoj je strani veliki svetac raširenih ruku, ukipio se, valjda i on drven kao i vrata: šuti, gleda ih kao kakva sfinga. U čistilištu je pod kao od duhanskoga pepela, ispod poda nešto se trza, muči, ali se glave ne vide. Konačno dolaze u "paka". Puno naroda. Po dječjem čuđenju kao da ga je više tu nego u raju. Duga vatra, nije ko u peći. Krampusi skaču jedan preko drugoga, s repovima i rogovima, crni ko Brajkova mantija!
      Dojam je kao da se u sva tri onostrana stanja dogodilo uskrsnuće tijela. I sada bi vjernici trebali drhtati pred ovakvim sanjarijama: kako njihova pojava uzima za ruke dvoje malodobne djece, vuče ih u raj, čistilište i pakao, a ona to nevoljko prihvaćaju. I sada bi teolozi trebali predavati eshatologiju po ovim bulažnjenjima. I sada bi Sveta Stolica trebala ustanoviti još jednu Komisiju da ispita maštovite izmišljotine "vidjelice" koja nam prenosi priču kojom seoske babe plaše malu djecu da ne idu daleko od kuće.

     Biskupova intervencija. Biskup je Žanić, preslušavši snimak razgovara s vidiocima uputio pismo članovima Komisije, upozoravajući da je pogrješno to "što se sve troje djece pitalo zajedno". Traži da svaki ispitanik "položi zakletvu". Insistira da se ponovno strogo zahtijeva da djeca "napišu kada će biti znak i kakav. Oni su kazali da to skoro svi znaju. Neka im se prethodno reče da Komisija neće uzeti kovertu zapečaćenu, nego da će je zapečaćenu dati svakome od njih s obavezom da je moraju čuvati i kada bude znak - pokazati." Konačno treba ih "poučiti da biskupu odnosno njegovoj Komisiji duguju apsolutni posluh, jer će u protivnom samo sebi i općem dobru i interesu vjere škoditi."[37]

     Putovi Komisije i izvan Komisije. Mimo ustanovljene Komisije, čak i ne spominjući uopće Komisiju, župni ured u Međugorju udario je svojim putem: smatrao je uputnim slati "cijenjenim prijateljima" razne radove pojedinih franjevaca o "ukazanjima". Tako im je najprije poslan kratak pregled i kronika međugorskih događaja, prikaz takozvanih ukazanja, navodnih vidjelaca, policijskih postupaka, ponašanja pastoralnoga osoblja u prva dva mjeseca događanja iz pera fra Ivana Dugandžića,[38] člana Komisije, s popratnim razmišljanjem kapelana fra Tomislava Vlašića. Zatim im je poslan, uz popratno pismo u rujnu 1982.[39] prikaz grupe na psihološko-pedagoškoj razini[40] od fra Slavka Barbarića i teološko razmišljanje o viđenjima, ukazanjima i objavama od spomenutoga Dugandžića.[41] 

      Manipulacije. U jesen 1982. dvojica članova Komisije, dr. Puljić i dr. Zovkić, uputili su biskupu Žaniću pismo s pet točaka. Pišu da su događaji u Međugorju podijelili već razdijeljenu Crkvu u Hercegovini; da  "ukazanja" još traju te da bi donošenje suda bez svršetka "ukazanja" značilo predrasudu; da je očita manipulacija sa "znakom": Ivan je napisao i potpisao tekst o znaku, a drugo petero tvrdi da im je "Gospa zabranila o tome pisati"; i da se član Komisije Ivan Dugandžić, kako se čini, već pozitivno u svojim spisima izražava o međugorskim "ukazanjima", što čini suvišnim Komisiju. Stoga potpisnici, zauzeti obvezama u bogosloviji a svjesni da bi trebali stalno osobno kontaktirati sa svim "vidiocima", nude biskupu ostavku.[42] Biskup im nije uvažio ponuđenu ostavku.

      Žanić - Dugandžić. U više pisama član Komisije dr. Dugandžić, više u polemičnu nego u pomirljivu tonu, piše biskupu Žaniću. Najprije je objavio spomenuti članak o kronologiji događaja. Zatim piše biskupu u ožujku 1983.[43] Potom u rujnu 1983. ovako prosuđuje: "Od komisije kakva jest teško je očekivati ikakav odgovoran sud, jer ona zapravo ništa ozbiljno nije ni radila".[44] Konačno mu piše u veljači 1984. Tu kaže: "Vi ste od prvog časa događaje u Međugorju shvatili neozbiljno i to Vam se sada osvećuje. Već kod prvog susreta članova Komisije u Mostaru kod mene je ostao mučan dojam da Vama stvarno nije stalo do prave istine o onom što se u Međugorju zbiva, nego do traženja načina i puta kako to proglasiti sumnjivim i osuditi".[45] Biskup je Žanić odlučio, ne dokinuti, nego proširiti Komisiju.[46]

      Zasjedanja proširene Komisije  

     Prvo zasjedanje. Biskup piše: "Duhovi su podijeljeni i uznemireni obzirom na Međugorje. Bit će potrebno članove Komisije i stranke koje će nastupati pred Komisijom zakleti o čuvanju tajne što je tko govorio na sjednici".[47] Članovi Komisije sastali su se u Mostaru, 23-24. ožujka 1984.  Iz priopćenja upozorenje: "Kako su događaji u župi Međugorje naišli na znatan odjek u našoj krajevnoj Crkvi i u inozemstvu, biskup ordinarij smatrao je potrebnim proširiti dosadašnju četveročlanu komisiju odabirući nove članove sa svih teoloških učilišta Crkve u Hrvata i Slovenaca iz različitih teoloških struka i predstavnike medicinskih znanosti... komisija ne odobrava što neki svećenici i katolički laici dovode organizirana hodočašća u Međugorje, ili organiziraju javne nastupe vidjelaca prije nego je izrekla svoj sud o autentičnosti ukazanja".[48] Traži se da se javna sredstva priopćavanja uzdrže od svoga suda dok mjerodavna crkvena vlast ne izrekne svoj sud te da "vidioci" i crkveni djelatnici u Međugorju ne daju izjave o sadržaju takozvanih ukazanja.

     Drugo zasjedanje u Mostaru, 10 i 11. listopada 1984. U drugom Priopćenju čitamo između ostaloga: "Komisija se odlučila na daljnje proučavanje cjelovitih doživljaja djece i interpretacije tih doživljaja od strane pastoralnog osoblja u Međugorju, premda već sada uočava neke poteškoće disciplinske i teološke naravi u međugorskim porukama".[49]

     Treće zasjedanje u Mostaru, 7-8. ožujka 1985. Iz priopćenja Komisije o rezultatima pojedinih stručnjaka i prouka napominje se između ostaloga: "Komisija smatra najtežim pitanjem iz tog područja crkveni neposluh dvojice bivših kapelana iz Mostara, koji su odbili premještaj pozivajući se na poruke iz Međugorja".[50] Na tom je zasjedanju sastavljen zapisnik o komisijskom otvaranju pisma Ivana Dragićevića (od 9. svibnja 1982.), pohranjenog u Arhivu Biskupskog ordinarijata u Mostaru.

     Četvrto zasjedanje, Mostar, 30-31. svibnja 1985. Na zasjedanju su saslušani izvještaji pojedinih stručnjaka: "usporedba pojma obraćenja u Evanđelju i međugorskim pojavama, disciplinske poteškoće u vezi s dvojicom  bivših mostarskih kapelana koji se pozivaju na međugorske poruke, teološka problematičnost nekih međugorskih poruka, nedostatna dokumentacija o navodnim čudesnim ozdravljenjima".[51]

     Peto zasjedanje u Mostaru, 26-27. rujna 1985. Priopćenje iste Komisije, gdje je kratko izneseno što su sudionici radili.[52]

     Šesto zasjedanje u Mostaru, 29-30. studenoga 1985. Nije bilo priopćenja.

     Na Sedmom zasjedanju u Mostaru, 1-2. svibnja 1986. dijecezanska je Komisija završila posao. Članovi su glasovali za formulu: Ne rezultira nadnaravnost ukazanja, odnosno: Non constat de supernaturalitate (11 za tu formulu, 2 protiv, 1 prihvaća "in nucleo", 1 suzdržan). Komisija je priredila nacrt "Deklaracije mostarskog biskupa o događajima u župi Međugorje“, sedam stranica. Dan objavljenja trebao je biti: "19. svibnja 1986. na blagdan Marije Majke Crkve". U toj su deklaraciji nanizane "neprihvatljive tvrdnje" i "bizarne izjave", koje se pripisuju zagonetnoj pojavi. "Došavši do ovih i drugih negativnih elemenata u ponašanju vidjelaca i pobornika te u porukama koje oni razglašavaju kao Gospine, komisija je na svom zasjedanju 29. i 30. studenoga 1985. konstatirala da joj nije potrebno daljnje istraživanje, jer i ove poteškoće, zajedno uzete, dovoljno govore protiv nadnaravnosti međugorskih poruka. Na zadnjem zasjedanju 2. svibnja 1986. izjasnila se da nije potrebno daljnje istraživanje i odgađanje službenog crkvenog suda".[53]
     Umjesto da službeno objavi tu Deklaraciju kojoj je nacrt izradila Komisija, biskup je Žanić želio najprije obavijestiti Biskupsku konferenciju i pojedine urede Svete Stolice o tim rezultatima, što je učinio u svibnju 1986. O tome su tih dana pisale talijanske novine,[54] a biskup  je Žanić o tome izvijestio javnost u propovijedi u Međugorju godinu dana kasnije, 1987. godine.[55]

     Nacrt knjige o Međugorju. Među spisima Komisije na Ordinarijatu u Mostaru našao sam izrađen plan za knjigu Biskupskoga ordinarijata u Mostaru. Ali do izdavanja knjige nije došlo. Taj je plan izgledao ovako:

     I. - Župa Međugorje u hercegovačkoj Crkvi

     II. - Kronološki pregled doživljaja djece i ostalih događaja u Međugorju

     III. - Pozitivni elementi

     IV. - Problematični elementi

     1) Gospine poruke potiču na neposluh biskupu i provincijalu
     2) Nepouzdanost dokumentacije o događajima u Međugorju
     3) Neispunjena obećanja
     4) Teološke poteškoće u izjavama koje prenose "vidioci"
     5) Kritičari nisu dobro primljeni u Međugorju

     V. - Umjesto zaključka.

     Moram priznati da mi je danas iskreno žao što dijecezanski biskup msgr. Pavao Žanić nije objavio predloženu komisijsku Deklaraciju i što dijecezanska Komisija nije cjelovito izradila i objavila navedeni projekt monografije prije 20 godina.

     PROBLEMATIČNI ELEMENTI

     Pretpostavljam i zaključujem da je Zovkić bio zadužen da za monografiju izradi „Problematične elemente“, jer je upravo pod tim naslovom objavio svoju studiju u Bogoslovskoj smotri. A Nikoli Bulatu vjerojatno je namijenjeno da izradi studiju „Nepouzdanost dokumentacije o događajima u Međugorju.“ Tu smo studiju pod sličnim podnaslovom i objavili u Mostaru 2006.  Zovkić nalazi problematične elemente u senzacionalnim fenomenima kao što su fizička ozdravljenja, moralna obraćenja, statistička brojenja dolaznika u Međugorje, hercegovački slučaj i ratne strahote. Na svim područjima autor nalazi nekritičnosti i nedosljednosti.

     Ozdravljenja. Ljudi su spontano dolazili u župni ured i prijavljivali se da su ozdravili, piše Zovkić. Franjevci su upisivali kako su ovi referirali, „ali gotovo nitko nije donosio liječnički dokument s dijagnozom stare bolesti i novom dijagnozom o sadašnjem zdravstvenom stanju“. Nije to čudno za ljude i žene, nego je čudno da bibličar i teolog dr. fra Ljudevit Rupčić u svome prvom izdanju knjige Gospina ukazanja u Međugorju donese cijelo poglavlje „s popisom 55 osoba“ koje tvrde da su u Međugorju ozdravile. Međutim kad je doznao da su neke od tih osoba bile nepouzdane i ekscentrične, u kasnijim ih je izdanjima izostavio. I Zovkić navodi ovaj susret: „U jednoj raspravi pred hrvatskim svećenicima koji djeluju među Hrvatima u Njemačkoj, na kojoj smo sudjelovali Lj. Rupčić, glavni urednik Glasa Koncila Živko Kustić i ja, prof. Rupčić rekao je da on liječničkih dokaza o postojanju bolesti i novom zdravstvenom stanju ozdravljenih ne treba. On vjeruje ljudima da su ozdravili, a tko ne vjeruje neka traži dokaze“. On koji bi morao biti maksimalno kritičan pogotovo na terenu religije, ovdje pušta vodu niz livadu da se svatko ponaša kako hoće: da vjeruje ili ne vjeruje.
     Ono što je Zovkića posebno pogodilo i što smatra „neukusnim umnažanjem međugorskih čudesa“ jest praksa koju su neki franjevci, osobito „karizmatični“ fra Tomislav Vlašić, izvodili u večernjim satima u župnoj crkvi. „Karizmatični predvoditelj zanosnim je glasom nabrajao litanije bolesti i prosio Boga da od ovdje prisutnih ili njihovih najdražih kod kuće otkloni bolesti. Kad bi čija bolest bila prozvana, on bi se u klupi trgnuo na svom mjestu. Na tu molitvu za bolesne ljudi rado dolaze po više puta, jer je sasvim prirodno tražiti ozdravljenje, osobito kad liječnici više ništa ne mogu pomoći.“[56]

     Obraćenja. Brojni ljudi dolaze u Međugorju. I tvrde da su doživjeli unutarnje obraćenje. A to onda ili sami razglašavaju ili se pobrinu međugorski franjevci. Pa oni imućni „obraćenici“ sponzoriraju koju knjigu za širenje „ukazanja“ među „hodočasnike“ i prijevod na drugi jezik i tako se širi biznis. Zovkić kaže da pozna „neke koji rado hodočaste u Međugorje, a neredovito idu na liturgiju u svojoj župi ili se slabo uključuju u župne karitativne akcije“. On zaključuje i preporučuje: „Kao što je u slučaju čudesnih ozdravljenja potrebna trajnost novog zdravstvenog stanja, tako se i zbilja obraćenja ne može vrednovati po momentalnim i izvanjskim učincima“.[57]

     Brojenja. Zaneseni međugorskim događanjem vjernici nisu bili oduševljeni samo čudesima i obraćenjima, nego se stao uveličavati i element povećanja broja ljudi koji su tamo dolazili. Sve je to trebalo služiti potvrdi autentičnosti ukazanja. Pri tome su se znale razviti i neukusne polemike „od kojih nije rasla Gospina slava ni vjera kršćanske zajednice“,[58] zaključuje Zovkić.

     Hercegovački slučaj. U prvim tjednima, kada je biskup osobno ispitivao djecu, interesirao se kod Vicke da pita Gospu kada će se riješiti hercegovčki slučaj oko podjele župa. „Vicka je prihvatila molbu, u viđenju iznijela Gospi i došla s više puta ponavljanim odgovorom da će se pitanje riješiti brzo i mirno, gotovo samo od sebe.“ Zovkić iznosi mišljenje da je „takav odgovor bio biskupu veliki razlog da na početku povjeruju u ozbiljnost doživljaja djece te da ih brani pred komunističkim vlastima i čak dijecezanskim svećenicima koji su se u početku odmah postavili kritično prema međugorskim događajima.“[59] Ali na tome se nije zaustavilo.
     Kada je u siječnju 1982. biskup doznao da Gospa štiti dvojicu mostarskih franjevačkih kapelana koji ometaju pastoralni rad novoosnovane župe katedrale Majke Crkve, biskup je preko njihovih poglavara i Svete Stolice zahtijevao njihovo uklanjanje s terena biskupije. Kada je biskup Žanić 15. siječanja 1982. pitao vidioce, ima li Gospa štogod poručiti u vezi s neposlušnim kapelanima, oni su dogovorili: Nema. Međutim, u travnju iste godine vidioci dolaze ponovno biskupu i kažu da su se malo zabunili. Gospa im je stvarno imala što poručiti. Ona traži da kapelani ostanu u Mostaru. Odakle takva promjena?
     Upleo se fra Tomislav Vlašić koji je rekao da je on prvi put djeci zabranio da reknu istinu, kako bi biskup lakše priznao autentičnost ukazanja. A kako se nije više mogao lažima boriti protiv savjesti vidjelaca, dopustio im je da kažu tu neugodnu „istinu“.[60]
     U to se upleo i nadbiskupa Franić, koji je molio „vidioce“ da to ne pričaju, da opozovu poruke neposlušnim fratrima. “Međutim, Vicka i Ivan nastavili su tvrditi da poruke o toj dvojici franjevaca jednako potječu od Gospe kao i poruke o miru, obraćenju, postu“, piše Zovkić.
     Konačno u to se upleo još jedan međugorski auktoritet, fra Ljudevit Rupčić. On „kaže da Gospa nema ništa s porukama patrima Prusini i Vegi, ali ne tumači pobliže što time misli. Jesu li u toj stvari vidioci glasno razmišljanje nekih hercegovačkih franjevaca u kasnijem doživljaju razumjeli kao Gospinu poruku dvojici 'nepravedno' kažnjenih? Ako su u tako krupnoj stvari, kroz tako dugo vrijeme Gospu krivo razumjeli i interpretirali, može li im se vjerovati za ostale doživljaje i poruke?“[61]
     Osim toga 21. lipnja 1983. Ivan je Dragićević uputio biskupu „prijeteće pismo pozivajući se na viđenje od 19. lipnja u kojem Gospa traži da se biskup obrati u odnosu na Međugorje, inače ga čeka kazna Gospina i Isusova. Nato Zovkić ovako: „Razumijem da Ivan može ne razlikovati obvezatnost javne objave i neobvezatnost privatnih objava, ali katolička Gospa to bi morala razlikovati“.[62]

     Rat. Jedna od navodnih poruka bila je da u Jugoslaviji ne će doći do rata. Kad je ipak došlo do rata, i to krvava i gadna rata, onda su međugorski fanatici tumačili da je do rata došlo zato što se nije vjerovalo u Gospine poruke: „Gospa nije mogla spriječiti katastrofu zbog nevjere biskupa, svećenika i puka u nadnaravnost ukazanja“. A kad je rat ipak buknuo, onda je poručivano i obećavano da rat ne će dugo potrajati. Na to Zovkić ovako svjedočki na mariološkom kongresu u španjolskoj Huelvi, 1993. godine: „Ja na ovaj kongres dolazim iz Sarajeva, koje je opsjednuto već pet i pol mjeseci. Stotine tisuća silom su otjerane sa svojih ognjišta, deseci tisuća pobijeni su prilikom etničkog 'čišćenja' muslimanskih i hrvatskih naselja od strane srpskih snaga, potpomognutih artiljerijom bivše jugoslavenske vojske“.[63] Mogli bismo dodati da se velika većina nije ni dan danas još vratila.
     Među basnoslovne „poruke“ Zovkić ubraja takozvanu „krvavu maramu“, Gospino brojenje vjernika u Međugorju na određene dane, diktiranje i pisanje Gospina životopisa na nepoznatom jeziku itd.[64]
     Odakle „ukazanja“? Zovkić opsuje jedan svoj susret s Mirjanom, zajedno s jednim kolegom iz Komisije, vjerojatno Ž. Puljićem. Posjetili su je u njezinu stanu kad je imala svaki dan ukazanja, do Božića 1982. Pokazala im je mjesto u sobi gdje se Gospa ukazuje. Označila vrijeme u koje se ukazuje svim vidiocima, tj. od 17 do 18. Ali kako Mirjana ide u školu jednoga tjedna do podne, a drugoga popodne, pitali su je članovi Komisije kada, kako i gdje joj se „ukazuje“ kad ide popodne u školu. Odgovorila je: „u 12,30 prije polaska u školu“. Zovkić se pita „ne ovisi li  ne samo vrijeme nego i činjenica takvih doživljaja o vidiocima. Ne želim time reći da vidioci ništa ne doživljavaju, nego da njihovi doživljaji mogu biti psihogeni fenomeni“.[65]
     Možda se Zovkić tom sintagmom „psihogenih fenomena“ najviše približio istini odakle zapravo dolaze takva „ukazanja“ i takve „poruke“.

     Nasrtljivost fanatika. Zovkić opisuje jedan svoj susret s jednim starim patrom isusovcem u Zagrebu, koji je u stilu „sektaškog ispada“ ispalio na nj „tiradu pogrda na biskupa Žanića i komisiju tvrdeći da on sigurno zna kako je Papa poslao nekog iseljenog biskupa Slovaka u Međugorje, koji je tamo otišao te izvijestio Papu da se u Međugorju zaista ukazuje Gospa. Papa osobno već vjeruje u nadnaravnost ukazanja, ali se to još ne usudi javno proglasiti zbog sumnjičavih teologa. Dok mi je držao filipiku, nije dopustio da otvorim usta. Izrecitirao je svoje 'argumente' i pošao dalje“.[66]   
      „Rekao bih da međugorski hodočasnici gladuju i žeđaju za različitim paraliturgijskim oblicima religioznosti“,[67] piše Zovkić u citiranom švicarskom članku. A znamo da se takva paraliturgijska religija i hrani paraliturgijskim ukazanjima, paraliturgijskim objavama, paraliturgijskim porukama, paraliturgijskim čudesima!
     O Zovkićevoj otvorenosti prema autentičnu dušobrižničkom posebno sakramentalnom životu u Međugorju kao župi, ne treba trošiti odviše riječi. Samo se, očito, taj autentični život treba razlikovati i odvojiti od  „psihogenih fenomena“.  
 
      BISKUPOV STAV  

      Na temelju proučavanja Dijecezanske komisije, prvotne i proširene, gdje je dr. Zovkić imao vodstvenu ulogu, i na temelju vlastitih iskustava i prouka, biskup je Žanić u više navrata iznio svoje negativno stajalište s obzirom na autentičnost međugorskih ukazanja.
     Prvi javni negativni stav biskupa Žanića. Biskup je 30. listopada 1984. na talijanskom iznio (neslužbeno) stajalište Biskupskog ordinarijata prikazujući u 15 točaka negativne pojave i činjenice koje su vezane uz međugorske fenomene.[68]
     Drugi javni negativni stav biskupov iznesen je u Međugorju, na blagdan sv. Jakova, zaštitnika župe, prigodom podjeljivanja sv. krizme - 25. srpnja 1987. u prigodnom govoru biskup se Žanić pod Misom u Međugorju osvrnuo na navodna ukazanja. Evo jednog odlomka, koji je tada citiran u brojnim novinama po svijetu: "Gospa se, kažu, počela ukazivati na Podbrdu na brdu Crnici, pa kad je milicija zabranila ići tamo, sišla je u kuće, u ograde, u polja, u vinograde, u duhaništa, ukazivala se u crkvi, na oltaru, u sakristiji, na koru, na krovu, na zvoniku, po putovima, na putu u Cerno, u automobilu, u autobusu, u kolima, u Mostaru na nekoliko mjesta, u Sarajevu na više mjesta, u Zagrebu po samostanima, u Varaždinu, u Švicarskoj, u Italiji, opet na Podbrdu, na Križevcu, u župi, u župnoj kući, itd. Sigurno nije nabrojeno ni pola mjesta navodnih ukazanja pa se trijezan čovjek, koji Gospu časti, pita: Gospe moja, što to od tebe čine?" Biskup Žanić u istoj prigodi Gospu moli da posreduje "za mir u ovoj nemirnoj crkvenoj pokrajini, u mostarsko-duvanjskoj biskupiji, posreduj posebno za ovo mjesto, za ovu župu, gdje se bezbroj puta upotrijebilo tvoje sveto ime u govorima koji nisu bili tvoji. Daj da se prestanu izmišljati tvoje poruke. Primi, presveta Djevice, zadovoljštinu iskrene molitve pobožnih duša koje su daleko od fanatizma i neposluha u Crkvi. Daj nam svima da dođemo do prave istine".[69]
     Treći javni negativni stav biskupov, 1990.  Iz Mostara s Ordinarijata razaslan je na Biskupske ordinarijate BK dopis o „hodočašćima“ u Međugorje. Navode se službena tumačenja i upute Crkve, koje ne dopuštaju nikakva hodočašća koja se poduzimaju u svrhu potvrđivanja vrhunaravnoga karaktera ukazanja.[70]
     Četvrti javni negativni stav, 1990. Godine 1990. biskup je Žanić sažeo svoje stajalište u 28 točaka kojima dokazuje neistinitost nadnaravnih ukazanja, a koje mnoge vjernike sablažnjavaju s obzirom na međugorske pojave.[71]
     Zaustavljajući se na zadanoj temi Zovkićeve prosudbe međugorskih događaja, ispuštamo daljnji tijek poznatih događaja, tj. ispitivanje na razini Biskupske konferencije Jugoslavije i intervente Svete Stolice.
     Uostalom, i Treća komisija, ona na razini BKJ, došla je do istih rezultata nakon trogodišnjega studija i podastrla ih Biskupskoj konferenciji. Biskupi su također ostali na tvrdnji Non constat de supernaturalitate u Zadarskoj izjavi, 10. travnja 1991. [72]
     
     Zaključak. Iz Zovkićeve stručne i sustavne prouke međugorskoga fenomena izvukao bih sljedeće misli:

      1 - Ako je naša vjera razumna služba Bogu, duhovno istinsko i zdravo bogoštovlje, kako piše sv. Pavao Rimljanima (12, 1), onda ne može ona biti plod ničije privatne fantazije i priviđenja. To nam je mjerodavna reći Crkva, služeći se stručnim komisijama. Vjernik, koji poštuje oba načela: razum i vjeru, drži se toga stava, uvjeren da ga Crkva ne vara.

      2 - S obzirom na međugorske fenomene, postoji konkretna pogibelj da se i Gospa i Crkva privatiziraju. Da ljudi zamišljaju i Gospu i Crkvu po svome ukusu, sluhu ili neposluhu: da ne podlažu svoj vjernički razum službenoj Crkvi, nego da službenu Crkvu nagone da priznaje njihove mašte. Onomu koji nekritički prihvaća međugorske fenomene, koji se ne vodi logikom vjere nego fanatizmom osjećaja, ništa mu ne znači nikakav sud ni prve ni druge ni treće komisije, ni mjesnoga biskupa, ni Biskupske konferencije, pa ni same Svete Stolice. Za njega je vjera emocionalni nadražaj, a ne egzistencijalni sadržaj nošenja dnevnoga križa gdje god se nalazio. Takav fanatik ushićen stoji pred desetcima "tajni" o kojima se govori već 25 godina, napet pred stotinama "poruka" koje su inače preuzete iz pučke pobožnosti ili iz nedjeljnih propovijedi a nude se kao najsvježije "ukazanje", zadivljen pred tisućama dnevnih posjeta prikaze bez ikakve novosti, pred desetcima tisuća gotovo programiranih "ukazanja" samim "vidiocima" na raznim mjestima kamo oni dopiru. On je uzbuđen pred polovicom "vidjelaca" koji tvrde da još uvijek imaju svakodnevna "ukazanja", a druga polovica ima privilegij samo jednom godišnje, raspoređeno po godišnjim sezonama: u ožujku, u lipnju, u prosincu.
      Zovkić će umjesno reći: „Kao bibličar na slučaju Međugorja ponovno sam se uvjerio kako je Crkva prvih stoljeća postupila vrlo razborito kad je usvajanjem kanona Svetog pisma zatvorila razdoblje javne objave“.[73] Inače tko bi ostao živ pod brdom apokrifa i lažnih ukazanja?!
     3 - Naivni vjernici, žedni vidljivih znakova i karizmatskih senzacija, napustit će zdence žive sakramentalne milosti u svojim župama i izdaleka vozariti u Međugorje ili slijediti "vidioce" koji su, evo kroz 25 godina svojih putujućih „ukazališta", posjetili tisuće mjesta po svijetu, gdje im se jednako njihova pojava „ukazuje“ i „poruke“ upućuje.
    Na kraju naš autor, koji je završio svoj komisijski prosudbeni rad o međugorskom fenomenu prije 20 godina, u svom članku iz 1993. godine piše gotovo proročki: „Smatram da nijedna buduća komisija neće moći proglasiti doživljaje djece nadnaravnima“.[74] Zovkić je već 25 godina barem „mali prorok“!

[1] M. Zovkić, Soll man aufgrund des Pilgerstroms in Medjugorje die Echtheit der Erscheinungen voraussetzen?, u: Kirche - Schweizerische Kirchenszeitung, 31-32/1987., (Juli 1987), str. 498-502. Od sada: Soll man…

[2] M. Zovkić, Problematični elementi u fenomenu Međugorja, u: Bogoslovska smotra, 1-2/1993., 193., str.76-87. Od sada: Problematični elementi…

[3] Prvi: „Međugorje na četvrtu godišnjicu događaja koji traju“, Sarajevo 2. srpnja 1985. (3 stranice), i drugi: „Moja sadašnja procjena doživljaja djece u Međugorju“, Sarajevo, 28. studenoga 1985. (6 stranica).

[4] Problematični elementi, str. 77.

[5] M. Zovkić doktorirao je 16. listopada 1968. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu s temom: „Obnova struktura Crkve u Duhu Svetom prema Drugom vatikanskom saboru“. A disertacije je objavljena godinu dana kasnije pod naslovom Obnova Crkve prema II vatikanskom saboru, Zagreb, 1969.

[6] Bibliografija će u ovom Zborniku vjerojatno pokazati da je Zovkić jedan od najplodnijih teoloških pisaca na hrvatskom govornom području. Ovdje navodimo samo dva njegova ekleziološka djela: Crkva kao narod Božji, Zagreb, 1976. i Božji narod, komentar 2. poglavlja Lumen gentium, u: Dogmatska konstitucija o Crkvi, I., Zagreb, 1977., str. 183-324.

[7] Problematični elementi, 86.

[8] M. Zovkić, Marija Isusova majka (rođenje i djetinjstvo), Marija u Isusovu javnom životu, Sudjelovanje Marije u žrtvi na križu, u: Marija u vjeri kršćana, Sarajevo, bez godine, VVTŠ, 8., 9. i 10. kateheza;

Majka Isusova među učenicima Isusovim prema četvrtom evanđelju, u: Blažena Djevica Marija u kršćanskoj duhovnosti, Zagreb, 1991., str. 81-104;

Majka Isusova u Ivanovu Evanđelju i Otkrivenju, u: Ancilla Domini, Zbornik fra Pavla Melade, Split-Zagreb, 2000., str. 129-147. Autor veli: „Prihvaćajući povijesnost jezgre i dopuštajući moguće zahvate nadahnutog pisca, poštujemo vjeru prve Crkve koja je za kanonske prihvatila četiri evanđelja o jedincatom Isusu“, Ancilla Domini, str. 133.

[9] M. Zovkić, Marija u Stadlerovim pastirskim poslanicama, u: Bogorodica u hrvatskom narodu, Zagreb, 1978., str. 91-101.

[10] M. Zovkić, Marija u grbu i pastoralnim poslanicama kardinala Puljića 1991.-1995., u: Marijin lik danas, Zagreb, 1997., str. 71-84.

[11] Crkva na Kamenu, 9-10/1981., 1.

[12] P. Žanić,  Izjava za javnost, u: Crkva na Kamenu (informativni list hercegovačkih biskupija), 7-8/1981., str. 24; Biskupova izjava o "ukazanjima" u Hercegovini, u: Glas Koncila, 16. kolovoza 1981, 1.

[13] Arhiv Biskupskoga ordinarijata Mostar (=ABO), Imenovanje članova 11. siječnja 1982., dr. Anto Brajko: br. 33/82.; dr. Želim Puljić: 34/82; dr. Mato Zovkić: 35/82; dr. Ivan Dugandžić: 36/82.; Osnovana komisija za ispitivanje događaja u župi Međugorje, u: Crkva na Kamenu, 2/1981., str. 1.

[14] To su: dr. Nikola Dogan, dr. Šime Samac, mr. Petar Krasić, dr. Rudolf Brajičić, dr. France Oražem, dr. Ivo Sisek, dr. Neda Hrčko, dr. Jadranka Odak.

[15] „Komisija mostarskog biskupa Žanića, koja je pod mojim vodstvom istraživala ovaj fenomen od početka 1982. do kraja 1985.“: Problematični elementi, str. 85.

[16] P. Žanić, La posizione attuale (non ufficiale) della Curia Vescovile di Mostar nei confronti degli eventi di Medjugorje (Sadašnje stajalište /neslužbeno/ Biskupskog ordinarijata u Mostaru prema događajima u Međugorju). Upućeno Sv. Stolici i Biskupskim konferencijama po svijetu, 30. listopada 1984., str. 5.

[17] Problematični elementi, str. 78.

[18] P. Žanić, La posizione…, str. 5-6.

[19] P. Žanić župniku fra Tomislavu Pervanu, Arhiv Biskupskog ordinarijata, br. 709/82., od 27. srpnja 1982. 

[20] P. Žanić I. Dugandžiću, ABO, br. 710/82., od 27. srpnja 1982. 

[21] "Manipulacija sa 'znakom': međugorski župnik T. Vlašić govori da većina vidjelaca znaju sadržaj i datum budućeg 'znaka'. Komisija je zatražila da djeca opišu sadržaj i datum 'znaka', a njihove bismo potpisane izjave, zapečaćene pred njima, predali Ordinariju na čuvanje do dana ispunjenja. Međutim, jedini je Ivan Dragićević dao takvu izjavu, a ostali vidioci tvrde da im je Gospa zabranila išta pisati, unatoč našem obećanju o čuvanju tajne". ABO, dopis Ž. Puljića i M. Zovkića biskupu Žaniću, 10. studenoga 1982.  

[22] R. Laurentin, Medjugorje à l'heure de la desinformation. Autopsie des fausses nouvelles, Supplement No 2, 1985.

[23] S. Barbarić, Slučaj s kuvertom Ivana Dragićevića, lipanj 1985., daktilografiranih 9 stranica, kopija na Ordinarijatu, citat: str. 3. 

[24] R. Laurentin, nav. dj., str. 36: "Mais il avait seulement écrit: Rien, rien, rien!" (= On je bio samo napisao: Ništa, ništa, ništa!).  Talijansko izdanje str. 38.

[25] Problematični elementi, 82; Soll man, str. 502.

[26] R. Laurentin, Medjugorje nell'ora della disinformazione, 2, 1985., str. 38; Francuski izdanje: str. 36.

[27] Problematični elementi, str. 82.

[28] Veliki znak – veliki uzmak, u: Ogledalo Pravde, Biskupski ordinarijat u Mostaru o navodnim ukazanjima i porukama u Međugorju, Mostar, 2001., str. 102-108.

[29] Problematični elementi, str. 77; Soll man, str. 501. Fra Jozo Zovko nastavio je svojom nezaustavljivom propagandom uvjeravati svijet u autentičnost ukazanja, a svoj status suspendirana redovnika nikako da sredi u svojoj mjesnoj Crkvi, Vrhbosna, 3/2004., str. 293-298.

[30] Dekret Ordinarijata br. 711/82., od 27. srpnja 1982., izdan na prijedlog provincijalne uprave od 19. srpnja 1982., br. 14. Fra Tomislav Vlašić od 1987. nije više član Hercegovačke franjevačke provincije. Od 5. prosinca 1997. oduzeta mu je ovlast ispovijedanja vjernika na području hercegovačkih biskupija (prot. 1463/97.).

[31] Problematični elementi, str. 77.

[32] N. Bulat, Istina će vas osloboditi. Nepouzdanost izvora i nedoličnost poruka. Studija o nekim međugorskim pitanjima (1986.), Mostar, 2006.

[33] Problematični elementi, str. 77-78; Soll man, str. 501.

[34] Problematični elementi, str.79.

[35] Soll man, str. 501: „Ich habe bemerkt, dass alle diese Botschaften einen 'Sitz im Leben' in der pastoralen Tätigkeit der Priester von Medjugorje unmittelbar vor und während der Erscheinungen haben. Ich konnte keinen Ausspruch der Seher finden, der so übernatürlich und ausserordentlich klingen würde, dass er nicht an Aussagen der Prediger und Katecheten in Medjugorje anknüpfbar wäre“.

[36] ABO, Razgovor članova Komisije s vidiocima, 10. svibnja 1982., str. 4. Prijepis s kasete.

[37] P. Žanić članovima Komisije, ABO, br. 437/282., od 12. svibnja 1982. 

[38] I. Dugandžić, Kronologija međugorskih događaja kroz dva prva mjeseca, tipkopis, 39 stranica, bez naznake datuma. Na str. 8. stoji: "Taj dan smo fra Tomislav Pervan i ja (fra Ivan Dugandžić)…".

[39] Pismo (popratno uz materijale) iz župnog ureda Međugorje, bez potpisa, od 16. rujna 1982.

[40] S. Barbarić, Psihološko-pedagoški pristup grupi vidjelaca iz Bijakovića-Međugorja, 27 stranica.

[41] I. Dugandžić. Ukazanja, viđenja, objave. Teološka mogućnost i značenje tih nesvakidašnjih pojava, tipkopis, 22 stranice. U popratnom pismu biskupu Žaniću, od 16. rujna 1

POVEZANI ČLANCI

05. kol 2018
Biskup Ratko Perić
18. lip 2018
Biskup Ratko Perić
30. ožu 2018
Biskup Ratko Perić

NAJČITANIJE

05. kol 2018
Biskup Ratko Perić
18. lip 2018
Biskup Ratko Perić
30. ožu 2018
Biskup Ratko Perić