Vijesti
14. December 2016.
Foto:
Biskupija Krk

Prije tri godine, 2013., u Krku je tadašnji biskup ordinarij msgr. Valter Župan otvorio dijecezanski postupak za proglašenje blaženim svoga davnoga prethodnika Antuna Mahnića (1850.-1920.), krčkoga biskupa (1896.-1920.). Postupak je otvoren upravo na obljetnicu biskupove smrti, 14. prosinca.  Postulatorom je imenovan krčki svećenik don Saša Ilijić, koji od tada, uza sve skupljanje potrebne građe za vođenje procesa, izdavanje promidžbena materijala kojim upoznaje vjernike s likom i djelom biskupa Mahnića, također organizira vanjsko slavlje u povodu biskupove smrti i inauguracije procesa. Tako je ove godine pozvan predvoditi Misno slavlje i održati propovijed biskup iz Mostara Ratko Perić.

Najprije se gost iz Hercegovine našao na Biskupskom ordinarijatu i ujedno rezidenciji mjesnoga biskupa msgr. Ivice Petanjka i  biskupa emeritusa msgr. Valtera Župana, a u 18.00 sati predvodio je koncelebraciju u katedrali Gospina Uznesenja.

Pred ulazom u katedralu don Saša upozori biskupa iz Mostara na jednu krčku epizodu iz 18. stoljeća koja se odnosi na „usklik“ krčkoga biskupa rodom iz Friulija, Italija, a zvao se Antonio Pietro Zuccheri. Upravljao je krčkom biskupijom 39 godina (1739.-1778.), a imao je podosta okapanja sa svećenicima (koje li novosti u Crkvi Božjoj!). Biskup je želio imati solidne klerike i učene i uredne svećenike, a oni s tužbama u Mletke i na rimske dikasterije! Biskup je nekom zgodom u afektu uzviknuo: „Pokopat ćete me pred ulazom u katedralu! Kada ste me već cijeloga života gazili, gazite me i nakon smrti!“ Svećenici su u poslušnosti i poštovanju izvršili biskupovu „oporuku“!

U početku Mise biskup je Ivica pozdravio biskupa Ratka. U koncelebraciji je sudjelovalo oko trideset svećenika Krčke biskupije. Oko 20 sestara raznih kongregacija našlo se među ostalim vjernicima - štovateljima Sluge Božjega biskupa Mahnića. Župni je zbor pjevao Staroslavensku misu. Biskup je Ratko najprije odao slavu Presvetomu Trojstvu, Blaženoj Djevici Mariji, sv. Kvirinu zaštitniku Krčke biskupije, sv. Ivanu od Križa, kojega se spomendan slavi, i biskupu Mahniću koji je imao tri sprovoda: najprije je, nakon preminuća na glasu svetosti u Zagrebu, pokopan na Mirogoju 1920. Zatim su ga oci trećoredci prenijeli na Ksaver 1929., a odatle je 2002. prenesen i pokopan na desnoj strani od ulaza u krčkoj katedrali. Sv. Ivan od Križa i sluga Božji Antun imaju bitno zajedničko to što im je obojici glavni i prioritetan cilj bio svetost, da ispune Isusovu prvu molbenicu Očenaša koju je naučio svoje apostole: Oče naš koji jesi na nebesima sveti se ime Tvoje!

Biskup je govorio o stožernim krjepostima biskupa Mahnića i pokazao ih samo na jednom primjeru: u borbi za glagoljicu početkom prošloga stoljeća. Nakon završnoga blagoslova koji je predvoditelj podijelio držeći u ruci pastirski štap biskupa Mahnića, biskupi su s asistencijom pošli na Mahnićev grob gdje je izmoljena molitva za sretan hod dijecezanskoga postupka za beatifikaciju, blagoslovljen i pokađen grob Sluge Božjega. Biskupi sa svećenicima i redovnicama te s pjevačkim zborom imali su prigodu, uz večernji domjenak u velikoj biskupijskoj dvorani, ostati u radosnu razgovoru. Biskupu je Ratku biskup Ivica uručio primjerak Rimskoga misala s Rimskim kanonom na glagoljici i latinici iz 1927. godine. Biskup mu je Valter darovao svoju nedavno izišlu knjigu Moliti i služiti, Pastirske poruke koje je msgr. Župan u vrijeme svoga 17-godišnjega biskupovanja (1998.-2015.) objalvjivao: uz Božić (str. 13-60), uz Dan života (61-103), uza svetkovinu Uskrsa (105-149), uz važnije događaje (151-240), Uvodnike Službenog vjesnika biskupije Krk (241-306). Čestitke biskupu Valteru koji je ovako sustavno pisao i sada u jednom svesku poredano objelodanio svoje glavne poruke puku i kleru!  Postulator don Saša dao je mostarskomu biskupu fotokopiju papinskoga imenovanja svećenika goričke biskupije Antuna Mahnića za krčkoga biskupa iz 1896. godine. A biskup je uzvratio svojom knjigom Svećenici glagoljaši na području BiH. Trista godina djelovanja (1551-1851.) i tek objavljenom knjigom duhovnih vježbi svećenicima „Kristove poruke Sedmerim Crkvama“.

O biskupu Mahniću radili su svoje teološke studije dvojica krčkih svećenika: don Josip, zagrebački nadbiskup i kardinal, za licencijat 1979., i brat mu don Anton, sadašnji župnik u Omišalju, za doktorat – izišla mu je knjiga Biskup Antun Mahnić, 2013.    

Donosimo propovijed biskupa Ratka:

Antun Mahnić

BISKUP S KARDINALNIM KRJEPOSTIMA

Najprije bismo nabrojili imena nekih svetaca, blaženika i slugu Božjih u Crkvi u hrvatskom narodu po godinama njihove kanonizacije, beatifikacije i otvaranja procesa pri Svetoj Stolici. A vidjet ćemo i razlog zašto samo neke, koji su hrvatskoga podrijetla ili su živjeli, djelovali i preminuli u hrvatskom narodu. Nekima služi na čast da ih i drugi narodi štuju kao svoje.

Sveti Leopold Bogdan Mandić (1866.-1942.), od 1983.

Blaženi:

  1. Alojzije Stepinac (1898.-1960.), mučenik, 1998.
  2. Marija Petković (1892.-1965.), 2003.
  3. Ivan Merz (1896.-1928.), 2003.
  4. Francesco Bonifacio (1912.-1946.), mučenik, 2008.
  5. Berchmana Leidenix (1865.-1941.), mučenica, 2011.
  6. Krizina Bojanc (1885.-1941.), mučenica, 2011.
  7. Jula Ivanišević (1893.-1941.), mučenica, 2011.
  8. Antonija Fabjan (1907.-1941.), mučenica, 2011.
  9. Bernardeta Banja (1912.-1941.), mučenica, 2011.
  10. Miro Bulešić (1920.-1947.), mučenik, 2013.
  11. Serafin Kodić Glasnović (1893.-1947.), mučenik, 2016.
  12. Anton Mužić (1921.-1948.), mučenik, 2016.

Postupci slugu Božjih pri Svetoj Stolici:

  1. Josip Lang (1857.-1924.), u Rimu od 1981.
  2. Vendelin Vošnjak (1861.-1933.), od 1981. Časni: 2000.
  3. Egidije Bulešić (1905.-1929.), 1984. Časni: 1988.
  4. Ante Antić (1893.-1965.), od 1995., Časni: 2015.
  5. Alojzije Palić (1878.-1913.), od 2002.
  6. Toma Gerard Stantić (1876.-1956.), od 2003.
  7. Josip Stadler (1843.-1918.), od 2008.

Evo imena nekih slugu i službenica Božjih s godinom otvaranja dijecezanskoga postupka:

  1. Klaudija Böllein (1875.-1952.), u Zagrebu, 1971.
  2. Aleksa Benigar ( 1893.-1988.), u Rimu, 1995.
  3. Ante Tomičić (1901.-1981.), u Rijeci, 2005.
  4. Marica Stanković (1900.-1957.), u Zagrebu, 2006.
  5. Ivo Peran (1920.-2003.), u Splitu, 2009.
  6. Žarka Ivasić (1908.-1946.), u Gospiću, 2011.
  7. Antun Mahnić (1850.-1920.), u Krku, 2013.
  8. Marija Krucifiksa Kozulić (1852.-1922.), u Rijeci, 2013.
  9. Ante Gabrić (1915.-1988.), u Zagrebu, 2015.

Da ne nabrajamo dalje. Zašto samo ovih dvadesetero svetaca, blaženika, slugu i službenica Božjih, kojih se postupci vode u Rimu a među kojima neki s naslovom: Časni - Venerabilis, kojima je Papa već priznao herojske krjeposti, te još devetero slugu i službenica Božjih kojima je otvoren dijecezanski proces? Zato što je svih ovih 29 ugodnika Božjih živjelo u isto vrijeme barem koju godinu između 1912., kada je rođena blažena Bernardeta Banja, mučenica, i 1924., kada je preminuo pomoćni zagrebački biskup Josip Lang. Nevjerojatno kako iz toga burnog doba, predratnoga, ratnoga i poratnoga u prvoj četvrtini prošloga stoljeća, Bog „čudesno uzvisuje“ tolik broj „prijatelja“ svojih (usp. Ps 4,4) na raznim mjestima u hrvatskom narodu: među njima čak polovica s mučeničkom smrću. Kao da je neka čudesna klima pogodovala i uvjetovala razvoj svetosti među biskupima, svećenicima, redovnicima i laicima. Čekali smo skoro 500 godina, od 1391. do 1889. da Sveta Stolica proglasi Nikolu Tavelića mučenikom i blaženikom te još 80 godina da ga proglasi kao prvoga hrvatskog svetca, 1970. Osim sv. Nikole u hrvatskom narodu ima još jedan svetac,[1] pet blaženih,[2] i četvero slugu Božjih[3] koji su živjeli prije spomenutoga razdoblja 1912.-1924.

Mi ćemo ovdje o krčkom biskupu Antunu Mahniću, koji je rođen u Sloveniji 1850., zaređen za goričkoga svećenika 1874., doktorirao u Beču 1881. Njega je papa Lav XIII. dne 3. prosinca 1896., točno prije 120 godina, od cara izabrana potvrdio za krčkoga biskupa, a Andriju Šterka, tadašnjega biskupa u Krku (1894.-1896.), premjestio u Trst. Mahnić je morao najprije naučiti hrvatski jezik. I naučio ga. Svoga se slovenskoga jezika i roda nije odrekao, a Hrvatima se inkulturirao. I biskupovao 24 godine.

Kada se o nekom kandidatu za čast oltara povede dijecezanski pa potom svetostolički proces, najprije se proučavaju 3 nadnaravne bogooblične krjeposti u njegovu životu: vjera, ufanje i ljubav, a onda 4 stožerne krjeposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost.

Večeras bismo se zadržali na kardinalnim krjepostima na jednom primjeru i problemu, crkveno-nacionalnom, koji se u Krku osobito potezao od 1896. do 1907. godine, gdje se pokazalo razumno, pravedno, hrabro i umjereno držanje biskupa Mahnića.

Dr. Mahnić pokrenuo je u Gorici 1888. godine časopis „Rimski Katolik“ koji je uređivao osam godina, do 1896., u duhu rimokatolištva kako mu i ime naznačuje. Svaki takav list i urednički lik odmah izazove i pobornika i protivnika. Pobornici se boje da ne zapostavi nacionalni vid u isticanju rimokatoličke vjere, a protivnici prigovaraju da je Mahnić rimskiji od Rima i papskiji od Pape! A bijaše to doba kada se u Hrvatskoj vodila bitka oko afirmacije ili eliminacije glagoljice, pisma kojim su bile tiskane crkvene knjige na staroslavenskom jeziku. Glagoljica bijaše kao neki lakmus-papir (koji u kiselini pocrveni, u bazi poplavi), a na kojem se provjeravao nacionalni osjećaj ljudi, osobito intelektualaca. U Krčkoj se biskupiji od pamtivijeka u liturgiji naveliko glagoljalo.

Kakvo onda čudo da je skupina svećenika Krčke biskupije, koja je bila nazočna na biskupskom ređenju u Gorici, 7. veljače 1897. godine, svomu novomu biskupu Antonu, „rimskom katoliku“, darovala „fino uvezani glagoljski misal“! Ne znam je li crveni ili plavi. Neka se odmah pokaže je li biskup izabran i nametnut od austro-ugarske vlade da ukloni glagoljicu ili će se i sam boriti „za stare pravice“. On je taj dar sa zahvalnošću primio i svećenicima rekao da će pitanje glagoljice proučiti i pravedno riješiti.[4]

- Prvi dan svoga biskupstva pokazao se razboritim, pravednim, hrabrim i discipliniranim. Krjepostan biskup!

Već nakon pola godine pojavio se u Krku, a domalo i po drugi put, Teodoro von Rinaldini, carski namjesnik iz Trsta (1890.-1897.), da podsjeti novoga biskupa na zahtjev bečke vlade da makne glagoljicu s dnevnoga reda. Biskup mu je odgovorio da će on osobno proučiti predmet i donijeti razuman sud: „ako pronađem, da ona zakonito postoji, ne samo da je neću ukinuti, nego ću je svom dušom braniti“.[5]

- Pošteno i pravedno. Razumno i smiono. I sve pod nadzorom. Bila je na kušnji biskupova kvaliteta mudrosti odnosno praktična krjepost razboritosti. On rodom iz Slovenije ušao je pavlovski (1 Kor 9,19) u Hrvatsku da Hrvatima bude Hrvat, da im kao biskup pomogne u djelu spasenja. Osobito mu je bilo razborito i pravedno što je cio problem glagoljice stavio u širi crkveni kontekst: ispitao je mišljenje Stolnoga kaptola u Krku, doznao je, s pomoću dekanskih konferencija, za stajališta klera u biskupiji i dao se na Biskupijsku sinodu koju je spremao i održao u Krku u rujnu 1901., da iz nje iznjedri svoje dekrete pa i onaj o glagoljici.

Nakon što je sam, počevši od 1897. godine, osobno, temeljito i svestrano proučavao fenomen glagoljice - nije bilo još klasična djela koje je desetak godina poslije objavio upravo ovdje u Krku, Zadranin don Luka Jelić[6] - biskup je Mahnić izrekao svečanu presudu koja služi na čast njemu i ovoj biskupiji a na spas samoj glagoljici. Čitamo u Aktima i Dekretima te Sinode: „Glagoljica u crkvenim činima, u krčkoj i njoj pridruženim biskupijama rapskoj i osorskoj, već negdje od dobe svete braće Ćirila i Metodija, svakako od XII. vijeka dalje, postoji i rabi se. Samo poradi pomanjkanja liturgijskih knjiga - zadnji je staroslovenski misal izdan godine 1741., brevir 1791., ritual 1640., - dogodilo se, da se negdje mjesto staroslovenskoga jezika u liturgiji uveo latinski a pogdjegod, pogotovu u seoskim župama i živi hrvatski jezik osobito u onim dijelovima mise, koje je narod pjevao, dok je svećenik tihe molitve izgovarao latinski“.[7]

Još godine 1893. tadašnji krčki generalni vikar don Fran Volarić, zabranio je uporabu šćaveta, tj. latinicom pisane crkvene knjige, a naredio svim glagoljskim župama u biskupiji da se služe Parčićevim glagoljskim misalom, koji je izdan upravo te godine, i da svi svećenici nauče glagoljicu.

Biskup Mahnić na Sinodi 1901. dekretira: „oslonjeni na stari običaj, koji u ovoj biskupiji vlada i na dozvole papinske, usvajajući odredbe sv. Zbora [obreda] od 5. VIII. 1898. i 1900., predloživši prije Svetoj Stolici sve o liturgijskom jeziku, zapovijedamo i određujemo ovo:

a) u ovoj našoj biskupiji, kako sada postoji, u običaju su kao liturgijski jezik latinski i staroslovenski, s rimskim obredom;

b) da se u buduće ukloni svaka sumnja, koje crkve uživaju povlasticu staroslovenskog jezika, sastavili smo popis crkava, koji popis ovime proglašavamo“.

Time je pitanje glagoljice riješeno pravno i načelno:

- u župama u kojima se slavila služba Božja rimskim obredom na staroslavenskom jeziku neka se i dalje slavi iz glagoljskih knjiga;

- a u župama u kojima se nepravdom vremena to dokinulo, neka se ponovo uvede;

- daje se popis svih tih župa.

Kao konkretnu provedbu biskup određuje: „Svi svećenici u biskupiji moraju savršeno poznavati jedan i drugi liturgijski jezik, da uzmognu u jednom i drugom jeziku svetu misu prikazivati. Nijedan mladić neće biti pripušten na svete redove, niti će biti pridruženi dijecezanskom kleru, ako ne polože ispit iz jednoga i drugoga jezika“:[8] staroslavenskoga i latinskoga.

- Biskup je došao do povijesne istine u pogledu jezika i pisma u slavlju sakramenata i časoslova, potaknuo je na razborito i pravedno rješenje: ništa ne ukidati nego s ljubavlju čuvati i razborito i zdravo promicati.

Nakon tih odredaba nastala je prava hajka na biskupa i na glagoljicu. Talijanaši, potpomognuti bečkom vladom, nastojali su čak omesti održavanje Sinode. Kada im to nije pošlo za rukom, poduzeše sve da Sveta Stolica ne odobri sinodskih zaključaka. Podigla se novinarska graja, provaljivane su takve optužbe i osvade da je biskup Mahnić pozvan u Rim da se pred Svetim Oficijem, nekadašnjom Inkvizicijom, opravda i brani. Ne bijaše mu se teško obraniti, ali mu bijaše kudikamo teže što i u Rimu sumnjahu u njegovo rimokatolištvo i gotovo povjerovaše objedama na njegov račun. Neke su novine toliko bile ogrezle u manipulacijama, da ne bijaše više mjesta za ispravke, koji su dolazili iz Krčkoga ordinarijata. Pa umjesto da promijene stil, promijeniše naslov: nije se više zvala na pr. „La Voce Cattolica“, nego „Il Trentino“.[9]

Biskup je Mahnić ocijenio razboritim i pravednim, upravo u smislu prouke i afirmacije glagoljske baštine, utemeljiti - i utemeljio je 1902. - Staroslavensku akademiju u Krku, koja je samostalno djelovala, uz prekide, do 1928.[10] potom se sjedinila s Hrvatskom bogoslovskom akademijom kao poseban odio…

Kriza oko glagoljice početkom stoljeća nije se stišavala pa se hrvatski biskupi nađoše u Rimu 1906. na poziv Svete Stolice. Kolika je bila Mahnićeva ljubav prema glagoljici i istini, pokazuje jedna zgoda u jednoj audijenciji kod pape Pija X.

Papa: Eccellenza, ima li u Vašoj biskupiji svećenika koji nameću glagoljicu gdje je nije bilo tako da župljani napuštaju crkvu, a neki odbijaju svećenika i na smrtnom času?

Biskup: Santità, glagoljica se rabi samo ondje gdje je od pamtivijeka, ili gdje je bila protuzakonito uklonjena. A bez sakramenata umiru samo oni koji su bez sakramenata i živjeli.

Papa pokaže biskupu neke novine koje opisuju nametanje glagoljice na nekoj župi na Lošinju uz veliku štetu po vjeru i duše.

Biskup: Sveti Oče, „kunem se biskupskom čašću, da je onako, kako sam kazao. Ako se pak jednoj liberalnoj novini vjeruje više nego li meni, katoličkom biskupu, onda smjesta polažem svoju biskupsku čast“.[11]

Niti je Mahnić položio na Papin stol svoju biskupsku čast, kapicu ili križ, niti je Papa želio izazvati njegove ostavke. Pred biskupom je bio dug put borbe u Hrvatskom katoličkom pokretu i u pokretanju Hrvatske straže 1903., Hrvatske prosvjete 1913., u ratnom vihoru (1914.-1918.), u nepravednu progonstvu u Frascati kod Rima, u bolesti, vođen stožernim krjepostima do smrti u Zagrebu 1920. Dao Bog da se dijecezanski proces što bolje pospješi i da ovoga vrijednog biskupa što prije ugledamo u Crkvi ovjenčana aureolom blaženika.  

 


[1] Nikola Tavelić (1340.-1391.), svetac od 1970.

  Marko Križevčanin (15.-1619.), svetac od 1995.

[2] Augustin Kažotić (1260.-1323.), blaženi od 1700.

  Jakov Zadranin (1400.-1485.), od 1700.

  Gracija iz Kotora (1438.-1508.), od 1889.

  Julijan iz Bala (o. 1300.-1349.), od 1910.

  Ozana Kotorska (1493.-1565.), od 1927.

[3] Petar Barbarić (1874.-1897.), u Rimu od 1945. Časni: 2015.

  Šimun Filipović (1732.-1802.), u Rimu od 1875.

  Nikola Bijanković (1645.-1730.), u Rimu od 1895.

  Ana Marija Marović (1815.-1887.), u Rimu od 1962.

[4] I. Radić, Biskup Mahnić, Slavonska Požega, 1940., str. 129.

[5] Isto, str. 130.

[6] L. Jelić, Fontes historici liturgiae glagolitico-romanae a XIII ad XIX saeculum, Veglae [Povijesna vrela glagoljsko-rimske liturgije od 13. do 19. stoljeća, Krk], 1906.

[7] I. Radić, nav. dj., str. 130-131.

[8] Isto, str. 131-132.

[9] Isto, str. 132.

[10] M. Bolonić, „O transkripciji glagoljskih obrednih knjiga“, u: Croatica christiana periodica, 8/1981., str. 36-51.

[11] J. Palčić, Hrvatska straža, br. 107, str. 3, opisano u: I. Radić, nav. dj., str. 134, bilj. 1.

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE