Vijesti
09. August 2014.
Foto:
nepoznato

     U subotu, 9. kolovoza 2014., uoči liturgijske proslave 150. obljetnice župe Šuica, upriličeno je predstavljanje monografije "Župa Šuica" u mjesnom Hrvatskom domu, koji su ispunili Šuičani i gosti. Govorili su fra Mate Logara, priređivač zbornika, fra Miljenko-Mića Stojić, Ivan Baković i biskup Ratko.

Donosimo biskupov tekst prezentacije:   

ŽUPA ŠUICA - 150. OBLJETNICA

1864.-2014.

     Monografija. Spis ili knjiga o jednome predmetu ili o jednoj osobi s raznih motrišta prošlosti i sadašnjosti, pod znanstvenim vidom, tj. činjenično istraženo, s određenim povodom. Drugim riječima tražimo identitet ili istovjetnost neke osobe od djeteta do djeda ili dotična mjesta iz daleke prošlosti ili župe od povijesnoga početka do danas. U ovom našem slučaju župa Šuica. Da odredimo tu identičnost ili istost, trebaju nam podatci: jezični, zemljopisni, povijesni, kulturni, duhovni, vjerski, nacionalni. Govorimo o Šuici općenito kao mjestu od pisanih spomena do sada i posebno kao župi već 150 godina, od 1864. godine. 

      Naziv. Je li pravilno reći ili napisati: Šuica ili Šujica? – Najprije sam ukucao u google „Šuica“. Izbacilo 262.000 rezultata. Onda sam upisao Šujica: 122.000 rezultata. Dakle Šuica jača za 140.000 mjesta od Šujice. Eh sada koliko otpada na onu Dubravku Šuica, političarku, koja se šeta od Dubrovnika preko Zagreba do Bruxellesa i natrag, koliko na ponornicu Šuicu koja šeta ispod Malovana i došeta u Kovače, a koliko na ovo mjesto i župu, tko će to sve utvrditi i izbrojiti.

     A u monografiji o ovome mjestu s dva naziva koje razdvaja samo obično „j“ota, piše: fra Mate Logara na str. 27., gdje kaže da je u crkvenim dokumentima i pečatima redovito od početka Šuica, zato se i on opredijelio za ovakav naslov monografije, i tako je proveo u svim člancima koji govore o župnoj zajednici, o crkvi, o svećenicima, dušobrižnicima, zvanjima, ali je u drugim tekstovima ostavio svakomu auktoru njegovu oprediobu i nazivlje.

     Na isti se naziv osvrće i dr. Brajko (str. 100-101). Po njemu, najviše preteže povijesni oblik Šuica, a od polovice dvadesetoga stoljeća počinje se rabiti i alternativni oblik Šujica. Brajko kritizira one koji su uveli slovo jota u Šuicu, a slaže se s onima kao što su fra Robert Jolić i drugi, da se Šuici vrati pravi i prvotni naziv u svim dokumentima.

     Složio bih se s time. Više se puta u povijesti gledalo kako je u crkvenim dokumentima pa se onda tako unosilo i u civilne. A nekada se namjerno išlo da se odstupi od religiozno-crkvenoga standarda i usvoji civilno nazivlje. Vidi se iz monografije da je podobro zašla riječ Šujica u športske klubove, u pjevačke kudove, u privredna poduzeća, u civilne i školske dokumente itd. Tu bi se trebale dogovoriti crkvene i civilne vlasti i presjeći jednom zauvijek: Do sada se poštovala i Šuica i Šujica, a od danas samo Šuica!

     Usputno govoreći: Ovakav se slučaj ne bi uopće mogao dogoditi u Italiji. Talijani nemaju slovo „j“. Imaju samo „i“. Imaju „j“ samo kada ga uzimaju iz drugih jezika, kao što su jazz i jeep. A u nas živi problem ne samo u Šuici/Šujici nego osobito u pravopisu, tako da jedva tko pogodi kada treba „i“, kada „je“, a kada „ije“. Imamo neujednačen povijesni naziv i za: Duvno - Županjac - Tomislavgrad. Župa se oduv ijek zove Duvno jer ne obuhvaća samo grad Tomislavgrad (ili Županjac) nego i brojna druga mjesta. 

     Tko želi više znati o geografskom položaju i karakteristikama ovoga kraja, ne će propustiti studiju od 15-ak stranica magistra geografije Denisa Radoša: „Geološke i fizičko-geografske značajke područja Šujice“ (str. 198-212). Doznat će kako je ovdje prije 250 milijuna godina bilo more, a sada ostala samo rijeka-ponornica Šuica od 48 km, koja se ulijeva u Jadransko more. Vidjet će u članku kakva je tektonika i klima s vrućinama i hladnoćama ovoga mjesta.

     Tko želi doznati nešto više o Šuici kroz stoljeća, posegnut će za člancima:

     fra Mate Logare: „Rana povijest Šuice“ (st. 26-36): predilirsko, ilirsko, rimsko, slavensko-hrvatsko doba. Dotiče dva problema: krunidbu kralja na brdu Libu koje se usijeca u Duvanjsko polje, a ne zna se ni kojega kralja – Budimira ili Tomislava, ni kada: prije Tomislavove 925. ili poslije slavne 925. godine. Navodi razne auktore koji se razilaze. Jedino što je ostalo do današnjega dana jest: Tomislavgrad! Auktor govori i o pokrštenju Hrvata, od sedmoga stoljeća nadalje.  

     Drugi je članak Stipana Dilbera „Arheološki nalazi Šuice“ (str. 40-44), sažetak stručnih radova o ostatcima kulturnih spomenika iz rimskoga vremena. Više ćeš doznati o zavjetnom žrtveniku nekoga rimskog stotnika Aurelija bogu Apolonu s Glavice u Šuici, a čuva se u Franjevačkom muzeju u Tomislavgradu.  

     Fra Robert Jolić obrađuje „Povijest stare župe Duvno“ (str. 46-59), zahvaća u predtursko doba, odakle nema podataka o životu katolika, osobito u tursko doba kada su u prvih 150 godina podatci također oskudni, a katolici još oskudniji, te prema crkvenim dokumentima prati katolički živalj i razvoj od 17. stoljeća nadalje na ovome području. Govori i o prvoj crkvi i donosi podatak da je 1867. godine - Bakulin Šematizam - u župi Šuici bilo 86 obitelji sa 773 katolika: devetero čeljadi po obitelji.  

     Don Ante Brajko donosi pregled cijele župe, gotovo monografija u monografiji, „Župa Šuica“ (str. 62-107) - 45 stranica. Da objavi u obliku knjižice i opremi znanstvenim aparatom i fotografijama, mogla bi ispasti ukusna brošura. Takva je bila i monografija Jure Pašalića „Šujica“, 1991., koja je doživjela više izdanja. Dr. Brajko opisuje Stržanj, razorenu utvrdu iznad izvora rijeke Šujice, kao mogući Stridon, rodno mjesto sv. Jeronima (str. 67-69), posebno spominje „Šuičku grupu“, osmoricu „terorista“ osuđenih u Mostaru na Veliku Gospu 1950. na 60 godina zatvora i 26 godina gubljenja građanskih prava, od kojih su trojica iz prezimena Brajko: Stipe, Ilija i Nikola (str. 97-98). 

     Pregledan i doživljajan članak o posljednjem ratu napisali su Jerko Mioč, Ivan Krstanović, Ivica Pašalić i Ivan Stipić pod naslovom „Domovinski rat“ (str. 112-128). Hrabar živi zid domaćega puka na Stržanju, na Spasovo 1991., sprječio je jugovojsku da u blitzkriegu zauzme Hercegovinu. Prikazane su borbe za Kupres. Evakuacija Šuice 3. travnja, pad Kupresa 10. travnja, granatiranje Šuice 12. travnja 1992. po kućama i po crkvi, a crkva sv. Ante kao da je izmicala granatama. Posljedice pada Kupresa: 160 poginulih branitelja s 15-ak zarobljenika koji su podnijeli strašne muke kroz više mjeseci i kroz više neprijateljskih logora. Obrambena se crta potom formirala u Šuici. U travnju 1993. sukob s muslimanima i konačno oslobađanje Kupreške visoravni u studenome 1994. Pravi ratni roman.

     Poseban prilog prikazu Domovinskoga rata može se smatrati župna kronika fra Franje Mabića od str. 480. do 484., gdje su istaknuti važniji momenti.   

     Oči osobito odmaraju dva bloka fotografija ili fotogalerija: „Šuica danas“, fotogalerija, umjesto “obilja“ riječi doneseno je "obilje" fotografija na 65 stranica, ponekada i duplerica (132-197) i iz crkve sv. Ante i iz područja cijele župe, te „Šuica na dlanu“, fotogalerija na malo manje od 60 stranica (214-271). Na više stranica umjesno uneseni citati iz Biblije.

     O „Školi i zdravstvu u Šuici“ (str. 272-305) pišu Ante Klišanin i Jure Pašalić. Dosta podataka upućuje na Jurinu "Šujicu" iz 1991. godine. Auktori prate školstvo od 1896. do danas: nastavnici, broj učenika, zgrada, školske sekcije, knjižnica itd. Najveći broj učenika u osmogodišnjoj školi u Šuici bio je školske 1970./71. godine u 18 odjela: 586, a najmanje ove godine 2013./2014., u 9 odjela: svega 166, tj. 420 učenika manje (iznimka je ratna 1993./94. godina kada je ipak bilo i tada 150 učenika).  

     O „Gospodarstvu Šuice“ (str. 306-327), tj. o stočarstvu, o farmama ovaca i krava, o Pilani koja je pokrenula i druga poduzeća zadruge, mlinove, pekare, kovačnice, piše Tihomir Mioč – Mačekov. Osobno je počašćen osvrtom Ante Dolić, zaslužan za Pilanu u Šuici koja je bila osiguranje za 150 obitelji. Poseban prikaz Gospodarstva šuičke dijaspore među 11 gospodarstvenika – Brzovića, Krstanovića, Mioča, Pašalića - koji ne zaboravljaju svoga mjesta i župe nego uvijek nađu vremena i mogućnosti pomaganja svom mjestu i mještanima.

     O „Kulturi u Šuici“ – nošnja, pjesma, glazba, crkveni i drugi zborovi (str. 328-393), navedeni su „Neki od poznatih Šuičana“ – pisci, likovni umjetnici, pjesnici, novinari iz roda Barišića, Ćurića, Duvnjaka, Huseinagića, Krstanovića, Pašalića, Pokrajčića, Zrna, s posebnim prilogom „Zaklada Dr. Fanjo Nevistić“ (str. 394-397), sve na oko 60 stranica iz pera Ante Brajka – Anteka. Među desetak poimence spomenutih liječnika iz Šuice navodi se i dr. Zdravko Brzović (kojemu dugujem osobnu zahvalnost što me 2003. godine uputio na liječenje na Rebro, gdje je bio ravantelje od od 1998. do 2000.godine).

     Zlatko Mršo, opisuje „Sport i rekreacija“ (str. 400-413); Nogomet je još uvijek na općinskoj i međužupanijskoj ligi, iako na vodećem mjestu. Vrijedan je spomena Šuički polumaraton, utrka od Kupresa do Šuice od 21 km, od 2007. godine. Maraton je Kupres, a Šuica Atena. Polumaratonci više su nagrađeni pljeskom publike negoli markama organizatora, veli prikazivač.

     Vinko Pašalić, fra Franjo Mabić i Zrinka Banić, „Tradicionalna šujička kuhinja“ (str. 414-419). To ćemo vidjeti uživo nakon ove prezentacije.

     - „Šuički dušobrižnici“, 32 dušobrižnika (420-435) sa slikama gdje je bilo moguće; Stradao u II. svjetskom ratu: fra Križan Galić 1944. u Međugorju (str. 427); fra Filip Gašpar, bio je 15 godina župnik u Šuici (1926.-1941.), poginuo je u veljači 1945. kod Čitluka. Pročitaj njegov dvomjesečni zatvor u Travniku od 2. srpnja do 4. rujna 1934. (str. 461-462). Fra Franjo Mabić bio je 12 godina u Šuici (1988.-2000).

     „Svećenici glagoljaši u Šuici“, njih petorica (436-447); žao mi je što nisam donio i šestoga, don Antona Ljubosovića, koji je također djelovao u Šuici, ali njega je dopunio don Brajko u svome opširnom članku na str. 77.

     - „Svećenici i časne sestre podrijetlom iz Šuice“ (448-453): devet svećenika: po jedan iz prezimena Brajko, Marković, Barišić i Pašalić, dva Mioča i tri Zrne. Šest časnih sestara. Dvojica svećenika Šuičaka nisu više u prezbiterskoj službi, a regulirali su svoj crkveni status: Nikola Mioč i Josip Krstanović.

     - „Iz župne kronike“ (456-493), manje od 40 stranica donesen je pregled ne od 150 nego od 100 godina, tj. od 1913. do danas. Izbor fra Mate Logare. Napeto štivo.

     - Žrtvoslov župe Šuica“ (494-507) iz Prvoga svjetskog rata: 18 nastradalih, iz Drugoga svjetskog rata: 72, iz Domovinskoga: 13 - Svega: 103 osobe o svakoj su doneseni bitni podatci po mogućnosti sa slikom.  

     Što bi čitatelj poželio? Da je urednik negdje u bilješci donio kratke podatke o pojedinim auktorima članaka. I da je donio Popis imena po kojem  bi se čitatelj lako snalazio u ovako ospežnoj knjizi.

     Čestitke fra Mati Logari, župniku, koji je kao glavni i odgovorni urednik ove vrijedne monografije u ovo manje od godine dana okupio 18 suradnika za 19 članaka, 15 fotografa ili arhiva odakle je uzimao fotografije i sve rasprostro na 512 stranica, a više sponzora – dobrotvora pripomoglo je izdanje ove knjige. Župa Šuica ostaje ovdje kao fiksna stvarnost dok bude tekla ponornica Šuica, a "Župa Šuica" kao monografija ići će po svijetu kao mobilna stvarnost dokle dopiru Šuičani.  

     Neka Bog obilno nagradi sve poslenike na ovom velikom poslu!

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE